Page 9 - STAV broj 227

smiraj pronašlo 6.610 žrtava genocida,
a traga se za više od 1.000 nestalih Sre-
breničana. Da nije Ramiza Nukića, broj
onih za kojima se traga bio bi puno veći.
POLJA RAMIZOVE STAZE

Prije no što krene “Marš mira”, sta-
zama koje on najbolje poznaje, Ramiz
Nukić požurit će da pokupi i složi sijeno.
Ovih dana teško ga je naći u kući. Ljeti-
na, bašta, nadnica... “Došla mi je familija
MALINA NA iz Federacije, kupimo sijeno pa hoću da
ih natovarim dok su tu”, priča nam kroz
smijeh dok mota cigaretu. Od polja živi
i polje mu je najvažnije, novinari mogu
čekati. Drugih primanja mimo nadnice
nema, osim što će mu sarajevski Muzej
genocida naredna tri mjeseca isplaćivati
po 300 maraka. Reći će da je to honorar,
STAZAMA ali više da mu se barem nekako zahvale
za sve što je Ramiz uradio tragajući za po-
smrtnim ostacima žrtava genocida.
“Našao sam 270 kostura, što kom-
pletnih, što dijelova. Sve u ovim šumama
kuda se išlo u proboj”, govori pokazujući
nam brda oko svog sela Kamenice, koje
pripada bratunačkoj općini. Sve što je
SMRTI našao tragajući za tijelima Srebreničana
donirao je Ramiz muzeju i zato je i dobio
priznanje početkom maja.
Sve je počelo prije petnaest godina,
kada je tragao za ocem i braćom koji su
nestali u proboju iz Srebrenice. Posljednji
put ih je vidio uvečer 10. jula 1995. godi-
ne. Tada je Ramiz zajedno s četiri brata,
ocem i amidžom krenuo šumama iznad
Srebrenice u proboj. “Put koji ne bih po-
Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. želio ni najgorem dušmanu”, kaže. “Ideš,
Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi a ne znaš gdje ćeš stići. Znamo gdje smo
planirali, ali ne znamo hoćemo li preži-
za poslom, za donacijama za obnovu vjeti do tamo. Dok sam išao, nisam uopće
kuće. Lice čovjeka koji brine kako razmišljao o sebi, razmišljao sam samo o
porodici. Oni su otišli u bazu UN-a u Po-
preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao točarima, žena i tri sina, za najstarijeg sam
se najviše bojao, imao je tada 11 godina.”
sam, koji traga za kostima najbližih Kaže da je jedan puščani metak ostavio
srodnika. Srebreničana poput Ramiza za sebe, da se ubije ako ne uspije preći na
slobodnu teritoriju. Srećom, preživio je.
na desetine je, ali postoji i jedna druga “Sedam dana nisam ništa stavio u usta.
Srebrenica, priča koju pričaju njena Samo sam pio vodu. Nakon sedam dana
sam uspio probiti se. Kasnije sam našao
djeca, djeca preživjelih u genocidu. i porodicu. Tada nisam ni pomišljao da
se vratim kući, ali čim se o tome počelo
Djeca povratnika. Djeca koja žele pričati, čim su prvi ljudi pošli, i ja sam
ulagati u rodni kraj svojih roditelja krenuo.” Te 2001. godine Ramiz je došao
kako bi očistio ostatke kuće. “Kada smo
se vratili, godinu i po smo živjeli u po-
drumu, bez krova, samo pod betonskom
Pilav. Ukopani će biti i braća Mujić, Fa- uglavnom zbog nekompletnosti posmrt- pločom. Onda sam dobio donaciju i obno-
hrudin (25) i Zijo (28), te braća Isaković. nih ostataka, porodice se još nisu odlučile vio sam kuću za tri mjeseca, ali sam četiri
Asim Isaković je u momentu kada je ubijen za ukop. Među njima je 38 žrtava koje su godine živio bez struje. Prvi kostur sam
imao 20 godina, dok je njegov brat Kasim zvanično identificirane i DNK analizom našao ovdje, u svojoj avliji.”
bio samo dvije godine stariji. i od porodica, a ostali samo na temelju Skupljač kostiju postao je tragajući za
U identifikacionom centru u Tuzli na- DNK analize. U mezarju Memorijalnog ocem i braćom. Znao je gdje su se rasta-
lazi se još 140 identificiranih žrtava, ali, centra Srebrenica – Potočari do sada je li kada je iz zasjede zapucalo po njima.

STAV 11/7/2019 9