Page 29 - STAV broj 198

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (9)

TREB’O SI GA, ĆELO, NAKAUTIRATI
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše: davno davao bakšiš, sad mu, evo, cigareta. prvu, što u komandi drži vjerske i stra-
Abdulah SIDRAN Zahvaljuju, pozdravljaju. načke (SDA) zastave i simbole, a drugo,
što on, Ramiz Delalić Ćelo, kao koman-
Pozdravljamo se s Abidinom. Ure- Da se približimo Pazariću, znat ćemo dant u bosanskoj Armiji – redovno ide u
zujem u sjećanje jutarnji pejzaž: kad se primaknemo selu Lokve – heroj- džamiju. “Šta ti tom misliš, književniče?”
nekoliko kasarnskih zgrada, ure- ske Lokve, svjedoče ovdašnji ljudi. Seoce, “Za ono prvo”, velim, “treb’o si ga poslu-
đene staze i travnjake – čemu je smješteno u strminama, tijesnih sokaka. šat, za ono drugo – nakautirat!” Sve sku-
to služio u “onoj” navodno jugoslaven- Sprženo, nema kuće koju nije pogodilo. pa, krupno pitanje. Bezbeli da ne možemo
skoj i navodno Armiji? – Abidinove oči, Tu je zaustavljen četnik, kad je kretao da imati multinacionalne vojne formacije u
u kojima stanuje briga. (Kao mlad oficir uzme Pazarić. (Razbijamo odmah ovdje selima i oblastima koje su bile jednona-
JNA, tukao se protiv srbijanskog agresora zabludu po kojoj se misli da su četnici cionalne, bošnjačke.
u Hrvatskoj, došao u Bosnu, porodica neka područja htjeli, a druga tobože nisu
mu ostala u bivšem Titogradu, ne smije htjeli uzimati, okupirati. Četnici nisu uze- Bezbeli da u tim sredinama ne možemo
se “slikati”, ne želi govoriti za televiziju.) li samo ono što nisu mogli uzeti. Htjeli su braniti vojniku da se koristi tradicionalnim
Dao nam je svoga vojnika, kombi do Pa- sve, uokvireno linijama karte stare koliko vjerskim pozdravima. Ali, možemo li, i ho-
zarića, “ondje ćete se lakše snaći, prolazi Garašaninov program Velike Srbije. Sve. ćemo li, učiniti obaveznim pozdravljanje
vojska, u oba smjera”. Ako ništa drugo, Bez obzira na cijenu, u tuđim i vlastitim prema propisima Armije RBiH? Šta fali da
ima golema kasarna, neće biti brige za ko- životima i dobrima. Sve.) se rekne: “Zdravo i es-selamu alejkum”?
nak i prehranu. A hoćemo li na Konjic, ili
prema Zenici – u Božijoj je ruci, i neka je. Pazarić. Pitomina. (Vidjet ću to sutra, U onome ćošku dugo traje molitva
jer ponovo je mrklo, tako se kreće slobod- jednog mladića (kasnije ću saznati da nije
Hvala ti, Abidine. Alahimanet , sretno. nom Bosnom, mrakom i maglom.) Hrvat- mladić, nego ženjen čovjek, da je nedav-
Još nekoliko sati truckanja. Dođe mi sko zagorje. Pejzaži kao kod Hegedušića, no izgubio sina od sedam godina, nesreća,
da se sažalim na Behudina Hozu, našeg Lackovića, tu sam se, negdje u okolici, eksplodirala bomba, zovu ga nadimkom
snimatelja. Drži onu kameru u krilu kao onomad rodio. Binježevo, kod Hadžića. Hodža, a nije hodža nego diplomirani
kakva mater novorođenče. Samo što joj (I onomad su se, 1944. godine, sarajevske ekonomist), ne vidimo mu lice, ne čujemo
sisu ne vadi. Može se on zavaliti, glavom porodice sklanjale u obližnja sela, živjele glasa. Čudim se kako mu ne utrnu noge.
o lim tresnuti, rebra polomiti, ali njegovo skoro mirnodopskim životom, majke djecu Završetak molitve donosi gestu okretanja
“novorođenče” od petnaest kila ostaje u rađale, pa tako i Behija Sidran, djevojačko lica na dvije strane. Pitam Hamdu šapa-
zraku, u njegovim rukama, poput zasta- Jukić... Nisam nikada bio u svome rod- tom šta to znači. Hamdo kazuje da je to
ve s ljiljanima. nom selu. Ko drži Binježevo? Gdje je to?) “selam”, šalje se pozdrav “neka je mir s
Svako malo kontrolni punktovi. Oba- tobom” (isto što je u Jevreja “šalom”, iste
vezno pokazivanje papira. Abidinov vojnik U kasarni plaho lijep, ljubazan doček. su to riječi, isti smisao), živima i mrtvima,
tumači: “Ovdje su bili Jukini”, “Ovo drže Hamdo Ejubović, pomoćnik komandanta, molitva nije samome sebi i samo vlastito-
Ćelini”. Odlučim da dadnem kutiju ciga- “moralist” (tako u bosanskoj vojsci nazi- me dobru namijenjena.
reta jednoj grupi naših vojnika. Prihvata vaju “pomoćnika za moral, informisanje i
mladić, odnekud mi poznat. Koji si? Bio vjerska pitanja”). Na stolu, religijske knji- Sve nekako ide, i sve je nekako u redu
konobar, kod Vese, u domu pisaca. Kud ge. Neka ih. Jedan ćošak velike prostori- – ali nas ipak pomalo peče to što se nigdje
baš njega potrefih? Kao što sam mu nekad je (a i ona nastala pregrađivanjem neke ne pojavi glavni komandant. Ne vidjesmo
sale nadvoje, natroje) – urađen za obav- u Hrasnici čuvenog Fikreta Prevljaka, ov-
ljanje molitve, namaza. Neka i njega. To dje srećemo sve moguće pomoćnike i refe-
sam htio da vidim. Sjećam se kako mi se rente – “glavnoga” niti vidimo niti čujemo.
s ogorčenjem žalio Ćelo (Ramiz Delalić, Zar smo baš toliko nevažni, da se nema
a ne Ismet Bajramović, valja ih dobro ra- za nas koja kurtoazna minuta? Jašta smo
zlikovati dok ne ustanovimo razloge za nego nevažni, ovo je rat, i uz ratne poslove,
identifikaciju) kako su mu iz Korpusa komandant upravo radi težak posao raz-
poslali nekog “moralistu”, iz bivše JNA, mjene, pregovara s četnicima iz Hadžića
pa mu taj, ko biva, zamjerio dvije stvari: o razmjeni civilnoga stanovništva. n

STAV 20/12/2018 29