Page 43 - STAV broj 309

KRIVO SRASTANJE

Mahalska crtica o samoći, starosti i još koječemu
MUSAKA

VRAĆA U ŽIVOT

Samoća, moj brate, samoća. Velika je to tegoba i nužno dovodi do
svakakvih deformiteta ako joj se čovjek prepusti. Zato je, kako veliš,
M. promijenjena, zato je toliko radoznala, a, ustvari, malo je šta
Piše: zanima od onog što druge zapitkuje, jednostavno, to je njen način
Sadik IBRAHIMOVIĆ da koliko-toliko pobjegne od samoće, a to što druge smara, to je
već... Uostalom, šta ja tebi pričam o tome, znaš i sam... Doduše, što
se samoće tiče, novajlija si, ali kako vrijeme bude prolazilo...

– Evo ga, pravi proljetni dan! A, da ti sagovornicu, dalo se to vidjeti na njenom – Hvala ti.
kažem, nije ovo zdravo, nije nikako, ali, ustreptalom licu, neplanirano je dobila. – Hvala tebi. Kad mi je prošle godine
šta se može, sve je od dragog Boga – do- Idem dalje, kući. Na avlijska vrata na- prosvirao odžak, kad nisam znao šta mi
viknu s dvadesetak metara neshvatljivo slonio se i komšija E. Puši. Priđoh mu i je činiti, spremno si mi i od srca prisko-
ljubopitljiva komšinica M., naslonjena na pozdravih ga. čio u pomoć i riješio problem. To se ne
avlijsku ogradu, s obaveznim tespihom u – Bogami, dobro ti pomože B. Da se zaboravlja.
mršavim, koščatim rukama, gladna i žed- ne pojavi, ko zna koliko dugo bi tvoj ra- – I to u osmoj deceniji života. Star čo-
na bilo kakvog razgovora. port potrajao. vjek, a pentra se po krovu.
Mogu je razumjeti. Usamljena je, sta- – Nije ona bila ovakva ranije. Promije- – Nisi ti star, nego vitalan.
ra, sagovornika, naročito tokom zime, u njena je. Ne prepoznajem više u njoj onu – Šta to vas dvojica toliko pričate? Ako
neposrednom komšiluku nema, djeca je nekadašnju ženu, tihu i odmjerenu. je šta pametno, pa dajte da i ja šta čujem,
rijetko posjećuju, ali, ipak, budući da nje- – Samoća, moj brate, samoća. Velika je da se okoristim – oglasi se s balkona E.,
na, kako rekoh, neshvatljiva ljubopitljivost to tegoba i nužno dovodi do svakakvih de- supruga N.
odveć dugo traje, godinama, u posljednje formiteta ako joj se čovjek prepusti. Zato je, – Ma, mi to onako nešto, tako nešto...
vrijeme počinjem je doživljavati kao teš- kako veliš, M. promijenjena, zato je toliko – neodređeno će E.
ko iskušenje i, posljedično, osjećam da u radoznala, a, ustvari, malo je šta zanima – “Onako nešto”, “tako nešto”, šta ti
meni narasta bojazan, strah zapravo, jer od onog što druge zapitkuje, jednostavno, to znači, čovječe? I, usput, bruka, sramo-
bojim se da ću u jednom trenutku izgu- to je njen način da koliko-toliko pobjegne ta, stvarno bruka!
biti samokontrolu, planuti na nju, izreći od samoće, a to što druge smara, to je već... – Kakva sad bruka, ženo Božija?!
riječi koje, inače, nikad ne bih, riječi koje Uostalom, šta ja tebi pričam o tome, znaš – Pa, pola sata pričate, a nisi čovjeka
će je duboko povrijediti i ničim, ali ama i sam... Doduše, što se samoće tiče, novaj- pozvao na kahvu! A i ručak je zgotovljen!
baš ničim, neće biti moguće popraviti ih. lija si, ali kako vrijeme bude prolazilo... Komšija, bilo bi mi jako drago da nam se
Šutim i prilazim joj. Znam šta me – Dakle, ako sam dobro shvatio, za, re- pridružiš!
čeka. Rafalna vatra bezbroj puta opetova- cimo, deset ili petnaest godina, pod uvje- – Zahvaljujem i prihvatam s velikim
nih pitanja o mom poslu, djeci, njihovom tom da poživim još toliko, uslijed “svaka- zadovoljstvom.
poslu, bratu, sestrama, dolaze li, ne dolaze kvih deformiteta”, i ja ću stajati naslonjen – Eto, vidiš! Ja za minutu završi ono
li, posjećujem li ja njih, imam li dovoljno na avlijsku ogradu i, da bih pobjegao od čega se ti ne bi uopće ni sjetio! Stvarno
ogrjeva, jesam li se svikao živjeti sam... tegobne samoće, zapitkivati rijetke prola- si omatorio!
Ali, na dva-tri koraka od nje, kao nekim znike da li ih boli zub ili imaju li probavne Sjedimo za stolom, pijemo kahvu,
čudom, na vratima susjedne kuće pojavi smetnje. To si mi, čini se, htio kazati, ali ručamo, N. me pita za djecu i unuka, od-
se komšinica B., iznimno draga mi žena, si se, ipak, suzdržao. Je li tako? govaram joj, i, odjednom, osjetih nešto
koju, ostarjelu i teško pokretnu, ove zime – Ne, ne, nipošto! Pogrešno sam se nedefinirano, nešto između zadovoljstva
nisam vidio, pa uđoh u njenu avliju, po- izrazio, skroz pogrešno, pa, molim te, ne i nelagode, sreće i tuge, uključenosti i
zdravih je i upitah za zdravlje, a ona mi ljuti se, nije mi bila namjera, stvarno nije, izopćenosti, osjetih nešto meni nepripa-
šapatom reče: jer kako ću tebi... dajuće, sve dok, na koncu, ne shvatih da
– Idi, sine, idi, a ja ću je već nekako – Ma, smiri se, polahko, trzam te malo, je to, ustvari, život, posložen, pulsirajući,
razgovoriti. Idi! što se odmah primaš, sve je u redu?! Ti si život od kojeg sam se odvikao, pa ga, dok
– Hvala ti – jedva čujno prošaputah i moj stari komšija, drug, ahbab, pa, sve i kad jedem izvrsno spremljenu musaku, počeh
izađoh iz avlije, a komšinica M. ne udo- bih imao razlog, na tebe se ne mogu nalju- osjećati u svoj njegovoj punini. Da, to je
stoji me ni pogleda, novu i zahvalniju titi, naročito ne zbog ovakvih efemerija. život i tako se živi. n

STAV 4/2/2021 43