Page 47 - STAV broj 309

Pitam operatera,
kojeg sam počeo
malo bolje
upoznavati, šta to
prati. Okreće se
prema meni, zbunjen.
Srebrenica, to su
zračne fotografije
masakra koji čine
Srbi u blizini grada.
Svaka dva sata
izviđački avion NATO-a
pravi snimke kako
bi obavijestio lidere
zemalja članica. On mi
sad pokazuje najnovije
snimke.

moj SIG-Sauer, moj GPS i karti-
cu od 100 američkih dolara. I da-
lje sam oprezan, nisam siguran da
sam posve ostavio iza sebe pozorište
od operacija. Dok čekamo autobus,
poslužen nam je hladni bife u holu
hotela. Međutim, nemam želje da je-
dem bilo šta, više ne znam dobro ni
gdje sam. Idemo konačno na splitski
aerodrom, zračnu luku bez rovova ili
odbrambenih bastiona, koja dočekuje
normalne putnike što dolaze na ko-
uz pomoć jednog legionara koji govori prelaziti bivšu Jugosla- mercijalne letove s običnim koferom.
hrvatski. On prihvata sa skepsom, sjeća viju kopnom. Nekoliko sati Imam osjećaj kao da sam sletio u neki
se samo da sam u prošlosti bio nekad pre- kasnije, na jednom raskršću u total- drugi svijet.
govarač u Kambodži kod Crvenih Kme- nom mraku zaustavljam konvoj. Nema Moj tim ostaje oko mene kao da bi-
ra, trening-iskustvo. Šef carine ne krije nikakvog znaka, ne znam više u kom smo mogli biti pozvani za novi napad.
zadovoljstvo što nas može blokirati za smjeru ići. Čak i Bob gubi strpljenje i Pomalo halucinantni, nespretnih pokre-
noć na granici. Pokazuje duboki prezir nagoni me da odlučim bez razmišljanja, ta, hodamo salom u grupicama; ukrca-
prema “snagama” UNPROFOR-a. Ja ga što ja mrzim. Imam želju da ih sve poša- vanje za naš avion je najavljeno za sat
onda, nekim pomalo prijetećim glasom, ljem bestraga i to da idu pješke u noć... vremena. Preplavljen konfuznim mi-
upozoravam: Oko pet sati ujutro naši farovi ko- slima, ponovo vidim oči one bosanske
– Dvije stotine vojnika Legije stranaca načno osvijetliše ploču na kojoj piše djevojčice na ulicama Sarajeva, mislim
je u kamionima koje Vi želite spriječiti da “Split – 45 km” i dolazimo u zoru u ho- na smrt Jocelyina i deminera, progoni
prođu večeras. Kad im kažem da nam za- tel u kojem smo trebali biti smješteni me miris paljevine i prašine. Još sam da-
branjujete prolaz, oni će sići i doći da Vas još noć ranije. Svi silaze, beskrajno is- leko od kuće. Pritisak na rame me izne-
sami vide, a svi su pod punim naoružanjem. crpljeni dugim putovanjem. Odlazimo nada vraća iz misli. Naspram mene stoji
Carinik gubi na samopouzdanju, u rezervirane sobe kako bismo se mogli mladi švedski oficir s plavom beretkom
brzo razmišlja i odlučuje se za vanred- malo oprati. Tuširam se dugo u čistom i značkama UNPROFOR-a. Primijetio
no otvaranje graničnog punkta. Legio- kupatilu, a onda oblačim svoju paradnu je moje ilegalno oružje i objašnjava mi
nar u mojoj pratnji govori mi da sam ga uniformu, jedinu koja ne vonja po pr- na engleskom da je zadužen za kontrolu
zastrašio! Ne znam da li govori o hrvat- ljavoj prašini opsade Sarajeva. Moj tim aerodroma kako ne bismo nosili neke rat-
skom cariniku ili o sebi. Nastavljamo da- dolazi po mene u sobu i nagovaraju me ne suvenire. Mora zaplijeniti svako sum-
lje vožnju noću, u prosjeku ne brže od da krenemo. Zaboravio sam taj osjećaj njivo oružje. Moj tim se odmah podiže,
20 km/h. Pristao sam voditi kolonu, ali lahkoće, bez kevlar-šljema i bez nepro- legionari se okupljaju oko nas i prave
imam na raspolaganju samo zakrpanu bojnog prsluka. Ostavio sam i dalje uz kompaktan zid. Švedski oficir, među-
kartu. Nismo očekivali da ćemo morati sebe minimum opreme za preživljavanje, tim, ne popušta i zahtijeva da izvadim

STAV 4/2/2021 47