Page 22 - STAV broj 435

GENOCID U SREBRENICI (1995–2023)

Mujo Musagić
SREBRENICE NIJE BILO*

Bio sam u Srebrenici, trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset I niko ništa tada vidio nije, i niko ništa tada čuo nije.
dana kasnije..., tri stotine trinaest godina, pet mjeseci Niko se tih dana iz rata vraćao nije, a svi su u rat,
i dvadeset dana kasnije..., tri hiljade tri stotine trinaest godina, kao u bajku spasonosnu, odlazili; niko se tih dana blizu
pet mjeseci i dvadeset dana kasnije... da vidim, da čujem, našao nije, pa da Planetu pod sobom, Planetu ovu našu
da pitam, da pipnem Ono šta je bilo trinaest godina, pet neposlušnu, prljavu, varljivu, smrdljivu, izudara barem
mjeseci i dvadeset dana ranije..., Ono što je bilo tri stotine vrbinim štapom, da joj psovkom kosmičkom, kakvom,
trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset dana ranije..., Ono što je uneredi lice zemaljsko, i pošteno da joj kaže: e dosta više
bilo tri hiljade tri stotine trinaest godina, pet mjeseci i dvadeset tebe i obećanja tvojih lažnih, ili se oko sebe okreći, pošteno
dana ranije... Ali Onome ja pravog imena nisam znao; u jeziku i bez stida, ili Suncu priznaj da si grijeha puna, da ne
naroda mog za Ono se još uvijek prave riječi traže, pa tako možeš više, da si mnogo stara, da si umorna mnogo,
nikome nisam znao reći šta sam to tamo tražio, pa nikome pa neka te ono nekoj drugoj, potrošenoj, pokloni zvijezdi.
nisam znao reći zašto sam tamo došao, pa nikome nisam znao
reći šta sam to tamo vidjeti trebao. Bio sam u Srebrenici,
a Srebrenica me vidjela nije.
Bio sam u Srebrenici,
a Srebrenice nigdje nije bilo. A srebreni su se vodopadi tih dana prelijevali raskošno
po vrtovima kraljevskim i carskim, pa od svjetlosti
Pa gdje je ta Srebrenica, kada su se na tamu svikle oči moje, jake oslijepiše, u jednom času, pisari povijesti ljudske
pitao sam promrzle kaplare, vodnike vodene i zastavnike bez i od tvorca svog okrenuše glave. I svi stražari budni
zastava; pa gdje je ta Srebrenica, pitao sam ljekovite minerale u riznicama carskim u jednom času zaboraviše kako
i suzdržane decembarske vrapce, rijetke; zašto Srebrenica nije izgleda ljudsko lice, pa čeone kosti, pa oči, uši i govor
došla, trebala je doći, obećala je doći, govorio sam apokaliptičnim ljudski baciše vodozemnim psima.
maglama gustim; da nisu, možda, duboki snjegovi pali, da nije,
možda, u srebreni odšetala vijek pa tamo zaspala za sva vremena; U uredima visokih predstavnika, u komesarijatima
da je nisu, možda, srebrom okovanu, odveli sa sobom namirisanim, zaduženim za red i zakone planetarne,
gluhonijemi ljeto se toplo slavilo, a po anđeoskim otocima vino se
kradljivci srebrenih gradova, ili su je, možda, uhode kosmičke zlatno pilo i smokve su se prezrele jele. Ponapijaše
neke, nakon utrnuća zvijezde Kasiofeje, slučajno našli u mulju se mudre glave i šarene generalske epolete, u prahu
skrivenu, tražeći školjke svjetlucave, u rijeci srebrenoj što srebrenom; u grčko-rimskom stilu kolo se krvavo igralo,
su rasle, pet punih dana i pet punih noći, a opet – niko ništa nije
pa je uznijeli sa sobom u visine moćne? čuo i niko ništa vidio nije, pa mi zato niko i ne zna reći
kuda je to tih dana otišla Srebrenica.
Bio sam u Srebrenici,
a Srebrenica došla nije. 3
Pa gdje je ta Srebrenica, pitao sam poštare, žandare, vodnike Sklonili su se mravi i skakavci, sklonili su se stooki sokolovi,
starije, vodnike mlađe, kapetane svih klasa i svih boja, majore brbljivi zrikavci i vidoviti žapci, sklonili su se mjesec i sunce,
sa škrgama, pukovnike bez škrga, generale izgubljene, generale oblaci i vjetrovi su stali, potoci nisu tekli; niko ništa vidio nije,
poražene; zašto Srebrenica nije došla, pitao sam prodavače niko ništa čuo nije, samo su trave rasle, sasvim nove trave,
srebrenih brda, kopače grobova, mlinare, šumare, putare, i ruže jerihonske,
zmijske i ruže jerihonske.
careve, vučije kraljeve i glodare, zbunjene ljudskim glasom.
Otišla je, pravdali su se oni svježe naučenom bajkom, otišla je Još samo da kiša dobra padne,
još samo da kiša dobra padne...
2
Bio sam u Srebrenici poslije trinaest godina, pet mjeseci
pod zemlju, u vatru, u pepeo, u oblake, u vjetar, lađama krilatim; i dvadeset dana, poslije tri stotine trinaest godina, pet mjeseci
vidara nigdje nije bilo, a stoljeće se dvadeseto gušilo u dimu i dvadeset dana, poslije tri hiljade tri stotine trinaest godina,
i čirevima bolnim; planine su se otvorile za sunčeve vatrene pet mjeseci i dvadeset dana, a Srebrenice nije bilo,
pjege, tražile su mjesta gdje će svoju snagu zakopati; a Srebrenica nije došla, samo su rasle sasvim nove trave
nisu rodile bosanske šljive, jabuke bosanske dozrele nisu, i ruže jerihonske
nije bilo žita, nije bilo kiša i ljeto novo od visokih i ruže jerihonske.
vrhova snježnih nije moglo ući u ovaj grad.
Bio sam u Srebrenici,
a Srebrenicu vidio nisam.

22 7 / 7 / 2 0 2 3 S TA
22 7/7/2023 STAVV