Page 35 - STAV broj 435

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Spasiš insanu život i sretan si ako ne završiš
u zatvoru zbog toga

BULGAKOV, RAJNA,

“CIVILIZACIJA” I “ANTIFAŠIZAM”

(...) U svojoj supstancijalnosti, kroz stoljeća i milenije, čovjek je uvijek
isti, isti u od Boga određenoj sveukupnosti, da je, zapravo, uvijek
Piše: bilo sve isto, a mijenjala su se samo lica, poput glumaca u istoj
Sadik IBRAHIMOVIĆ predstavi, na istoj bezvremenoj pozornici, pa, prema tome, ni mi ne
živimo ništa suštinski novo, ama baš ništa...

oodavno, godinu ne pamtim, u baš ništa, jer tu suštinsku istost, istost koja istog trenutka zakorači u prazno i buć u
žurbi pred prolom oblaka čije sam se prolaznim bitisanjem zove, vidjele su, rijeku. Skočio sam, potrčao, usput nekako
prve kapi osjećao na tjemenu, ula- doživjele i proživjele nebrojene generacije skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu
Pzim u stolarsku radnju mog dra- prije nas. Eto, to je to. vodu. Oboje smo imali sreće. Rijeka ju je,
gog prijatelja R. (preselio je prošle godi- - Ti to nešto naširoko, profesorski, odnosno hidropritisak, nakratko izbaci-
ne, a, kako nasljednika nije imao, radnja ali, dobro, to je tvoj stav, poštujem. Ipak, la na površinu, nije bila daleko od obale,
zjapi prazna, zakatančena) i zatičem starog nije baš tako, a reći ću ti i zbog čega. Vidi! brzo sam doplivao do nje, jednom rukom
majstora kako čita knjigu. Znam i koju: Bulgakov u ovom fragmentu opisuje neku obujmio je oko vrata, drugom plivao, us-
Bulgakov, Majstor i Margarita. Poklonio pustaru, jadnu, beznadnu. A gdje smo mi? pio uhvatiti se za šipražje i izvući je van.
sam mu tu knjigu nekoliko mjeseci ranije U gradu, usred civilizacije. I šta radimo? Na obali su bili neki ljudi, ne sjećam se
i od tada, po ko zna koji put, neprestano Ti, umjesto da si na poslu, sjediš u stolar- koliko ih je bilo, deset, dvadeset, možda
je čita. Pozdravljam ga, a on mi žustrim skoj radnji jer ista ta „civilizacija“ ne do- i više, ne znam, nije mi bilo do brojanja,
pokretom ruke – kao da želi reći da sam pušta ti da radiš, a ja, budući da ne mogu pa, jedan od tih ljudi priskoči i kako to
došao u pravi čas – sugerira da naglas na- preživjeti od bijedne penzije, i dalje radim već ide: vještačko disanje, manuelno is-
mjerava pročitati fragment koji mu se do- posao ili, bolje rečeno, pokušavam raditi pumpavanje vode iz pluća, kašalj, blju-
pao i podijeliti ga sa mnom. I čita: posao za koji objektivno nisam više spo- vanje, povraćanje... Preživjela je. Ubrzo
„Usnila je Margarita nepoznati joj pre- soban. Zašto je to tako? Mora li biti tako? su stigla ambulantna kola i policija. Nju
dio – beznadan, tmuran, pod namrgođe- Je li to usud, šta li? odvezoše u bolnicu, mene strpaše u poli-
nim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo - Usud, usud – govori ulazeći u radnju cijski auto, pa u policijsku stanicu na is-
nebo po kome promiču paperjasti oblačići, naš zajednički prijatelj. Obrazovan, stru- pitivanje. Nisu povjerovali u moju priču.
a pod njima nijemo leti jato gačaca. Neka- čan, bešćutno prognan iz tuzlanske „civili- Tri dana bio sam u pritvoru. Srećom, ljudi
kav jadni mostić. Pod njim mutna proljet- zacije“ (o Progonitelju sam pisao, ime mu koji su bili na obali vidjeli su šta se desilo
na rječica, tužno, osiromašeno, polugolo se ne spomenulo, op. a.), povremeno, na i tokom istrage svjedočili u moju korist.
drveće, usamljena jasika, a nešto dalje – tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške Potpisao sam izjavu koju sam dao, vratili
među drvećem, iza neke bašte – brvnara, fizičke poslove, time prehranjuje porodicu su mi pasoš i pustili iz pritvora. To je sve.
ili posebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo i kako-tako održava je na okupu. Dugo se - Nešto ti to nabrzinu – procijedi ne-
će ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji no zadovoljno R. - A žena koju si spasio!? Šta
mrtvo, i do te mjere turobno, da čovjeka inače. U međuvremenu, dok je boravio u je s njom? Jesi li je vidio?
nekako stalno nešto vuče da se objesi o Njemačkoj, čuli smo od njegovog sina da - Nisam.
onu jasiku tamo, kraj mostića. Ni daška je nekoj ženi, koja je pokušala utopiti se - A zašto si rekao – usud, usud, kad si
vjetra, ni oblak da se pomjeri, nigdje ni u rijeci, spasio život. Radoznali R. insisti- ulazio u radnju?
žive duše. Pravi pakao za čovjeka.“ ra da čuje tu priču, potanko, do u detalj, - Zato što njoj nije bilo suđeno da umre,
- I? Šta kažeš – veli. a on umorno odmahuje rukom, nije mu a meni, opet, nije bilo suđeno da završim
- Znam šta ti hoćeš da kažeš. do toga. Stari majstor, pak, ne odustaje, u zatvoru, mada sumnjam da bi se to de-
- Pucaj! Hajde! Šta? uporno insistira, čak ga moli da ispriča silo. Ali, hajde sad pa znaj kako bi ta žena
- Da je taj fragment vjerna fotografija šta se i kako desilo. svjedočila, kakav bi njen iskaz bio da je do
stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa - Dobro, dobro, reći ću ti. Evo, ova- procesuiranja ipak došlo. Ukratko, dobro
sentencom: „Ko je vidio sadašnjost, vidio ko: dakle, sjedio sam jednog nedjeljnog sam prošao.
je i prošlost i budućnost“, da je u svojoj popodneva na obali Rajne. Ni o čemu - Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu
supstancijalnosti, kroz stoljeća i milenije, nisam razmišljao, tek sam, rasterećuju- život i sretan si ako ne završiš u zatvoru
čovjek uvijek isti, isti u od Boga određe- ći psihu, valjda, šta znam, poput autiste zbog toga – suho zaključi R.
noj sveukupnosti, da je, zapravo, uvijek netremice zurio u ogromnu metalnosivu Zašutjeli smo i kroz širom otvorena vra-
bilo sve isto, a mijenjala su se samo lica, rijeku. Ipak, krajičkom oka, nedaleko od ta gledali u od kratkog ali silovitog pljuska
poput glumaca u istoj predstavi, na istoj mene, na brežuljku koji se okomito uz- osunčani, blještavo čisti pločnik, u pulsira-
bezvremenoj pozornici, pa, prema tome, dizao ponad vodotoka, opazio sam ženu juću, samozadovoljnu i nama nedostupnu
ni mi ne živimo ništa suštinski novo, ama odjevenu u crno. Pogledao sam je, a ona „civilizaciju.“ I to „antifašističku.“ n

35
STAV 7/7/2023 35
2
/
0
3
2
7
V
TA
S
/
7