Page 39 - STAV broj 285

Godišnjica pogibije Ramiza Salčina
bit će obilježena 22. augusta polaganjem
cvijeća na spomen-obilježju na mjestu gdje
je poginuo 22. augusta 1992. u Saraj-Polju
od snajperskog hica s agresorskih položa-
ja u Nedžarićima. Ulica u kojoj je poginuo
danas nosi njegovo ime. Nakon polaganja
cvijeća u multimedijalnoj sali Općine Novi
Grad, bit će održana akademija.

NAORUŽAVANJE GOLORUKOG NARODA
Ramiz Salčin rođen je 1954. godine u
selu Gornji Igri u općini Gacko. Prije rata,
negdje do 1985. godine, radio je u “Unionin-
vestu”. Kada je došlo vrijeme da napreduje,
da postane poslovođa, ponuđeno mu je da
se učlani u partiju ili razlaz. Izabrao je ra-
zlaz, priča nam njegov sin Mirza. Okrenuo
se privatnom poslu, odnosno ugostiteljstvu.
“Svi me pitaju kako se sjećaš oca. Kako ga
se mogu sjećati nego kao uzornog građanina,
oca koji je radio na odgoju i očuvanju svoje
porodice kao što je radio i za očuvanje domo-
vine, koju je gledao kao svoju porodicu. Bio je
čovjek koji je uvijek znao šta radi, od odgoja
djece do očuvanja porodice. Provodili smo li-
jepo vrijeme, izleti, mora, čuda... Imali smo
sve u životu. I na kraju dođe taj prokleti rat.
Izgubili smo jedan stub koji je sve to držao.
Sjećam se tih godina prije početka rata kada
se babo rahmetli aktivirao prvo u Stranci de-
mokratske akcije, a kasnije i u Patriotskoj ligi.
Iako sam bio dječak, prisustvovao sam mno-
gim sastancima u našoj kući. U našoj je kući
bilo sve što je moglo biti, od štaba skloništa,
skladišta municije, saniteta pa čak i radiove-
ze s kojim su raspolagali. Sjećam se ljudi koji
su dolazili i prolazili kroz tu kuću. Sjećam se
podjele oružja za Mojmilo, svojim očima sam
gledao 200 cijevi kad je podijeljeno, dato na
revers. Mene je sve to fasciniralo. Mislim da
je bio mart ili kraj februara. Snijeg je padao.
Dobro se sjećam, bilo je pred akšam kad su
ljudi počeli dolaziti našoj kući. Ja kao dijete
nisam znao šta se dešava, siđem dolje ispod
kuće, a babo otvara gepek pun oružja. Bila je
jedna sveska crvenih korica u kojoj je pisao
kome je dodijeljeno oružje. Žao mi je što je
to neko odnio, dosta su nam stvari uzeli za
neki muzej, za nešto, dosta je tih materijalnih
dokaza izneseno. Sjećam se tog dana kada je
poginuo. Bio sam na terasi. Čuo sam akciju
na Nedžariće. Njemu su Nedžarići bili, ta- Sjećam se tih godina prije početka rata kada se babo
koreći, rak-rana, on bi govorio da zlo dolazi rahmetli aktivirao prvo u Stranci demokratske akcije,
odozdo. Lijep je dan bio, ali tragično završen.
Dobro se sjećam tog jutra kada je otišao. Brat a kasnije i u Patriotskoj ligi. Iako sam bio dječak,
rahmetli nije mu dao da ide. Svako jutro bi prisustvovao sam mnogim sastancima u našoj kući. U
brata vozao autom krug po naselju. Nekako
to jutro brat se nije htio od njega odvajati, našoj je kući bilo sve što je moglo biti, od štaba skloništa,
tražio je uvijek krug više. Oko 10 sati hitna skladišta municije, saniteta pa čak i radioveze s kojim su
se pojavila. I to je kao kraj filma. Ničega više
nije bilo”, priča nam Mirza. raspolagali. Sjećam se ljudi koji su dolazili i prolazili kroz
Ljudi su mu vjerovali, dodaje Mirza, ali i
Ramiz je bio snalažljiv, uvijek korak ispred, tu kuću. Sjećam se podjele oružja za Mojmilo, svojim očima
baciš ga na glavu, on se dočeka na noge. sam gledao 200 cijevi kad je podijeljeno

STAV 20/8/2020 39