Page 44 - STAV broj 285

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (35)

GDJE SU SVIRALE GUSLE,

ZAVIHORIŠE SE LJILJANI

Desno, pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. Nekakvo

bezlično zavijanje koje nije ličilo na pjesmu. Moglo se razaznati
Piše: Amir HASANOVIĆ
spominjanje Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije slutio šta
mu se sprema niti je znao ko mu je to prišao na pedeset metara

ežali smo na leđima, okrenuti prema tako. Onako šćućureni, u mukloj tišini čeka- “Evo, došao je i taj dan”, reče Ramiz,
niskoj borovoj šumici iznad koje se li smo znak da krenemo. Pogled mi je lutao “vrijeme je da se banda goni s Grede. Što
prostirao pogled ka prigušenim svje- lijevo i desno. U jutarnjem polumraku mo- su bili – bili su. Braćo vojnici, gazije, braćo
Ltlima Gornje Tuzle, koja su svijetlila gle su se nazrijeti kao šahovske figure siluete moja! Danas ćemo na ovom mjestu, na ovoj
u daljini kao svici. Još nije svitalo, naobla- poredane u nizu. Jedni su bili na koljenima, koti, mi biti ti koji će ispisati časnu stranicu
čeno nebo bez mjeseca davalo nam je još drugi su čučali, a treći, poput nas, sjedili le- historije našeg naroda. Bosna je kroz histori-
vremena prije nego krenemo na četničke đima okrenuti četničkim rovovima. Desno, ju imala svoje junake. Danas, kad stojim na
rovove. Tu, naslonjenom na među, pogled pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. ovom mjestu i gledam u vas, vidim kontinu-
mi je bio poravnat s vrhovima vlati visoke Nekakvo bezlično zavijanje koje nije ličilo itet tog junaštva. Braćo moja, neki se danas
trave koja se njihala na lagahnom povjetar- na pjesmu. Moglo se razaznati spominjanje s ovog brda neće vratiti sa svojom braćom.
cu. Kao i nebo bez mjesečine i zvijezda, i on Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije Neće se vratiti svojim kućama, svojim maj-
je mirisom najavljivao kišu. slutio šta mu se sprema niti je znao ko mu kama, ženama, svojoj djeci. Nemojte žaliti.
Duga njiva pred nama vodila je ka čet- je to prišao na pedeset metara. Ako bih birao dan svog preseljenja, neka
ničkim rovovima. U glavi dominira jedna Slušajući zvuk gusli, odlutah u mislima to bude danas, s vama, s najčasnijim ljudi-
misao – Greda mora pasti. Druga misao, koja na jutrošnje postrojavanje dolje u selu. Neki ma koje ova država i ovaj narod imaju. Ova
je uvijek pratila tu prvu, bila je ko se neće me trnci prođoše. Iza jedan sat po ponoći, kota danas bit će naša, to je davno zapisa-
vratiti u kasarnu i svojoj kući. okupljeni na livadi ispred borove šume, sta- no, i mora tako biti. Jer Allah je na strani
Brisani prostor davao je četnicima izu- jali smo u ešalonu. Čulo se samo tiho bru- pravednih. Budimo stameni, hrabri, pono-
zetno dobar pregled terena, ali druge opcije janje i šaputanje. Već punu sedmicu izviđa sni, takve će nas i historija pamtiti. Ako ne
nije bilo. Bit će to juriš uz blagu uzbrdicu, se Greda. I kucnuo je taj čas da se četnici doživim dan slobode, molim vas, ne tražite
juriš na sve ili ništa. Do nas lijevo poreda- otjeraju. Znali smo dobro koji je njen stra- da vam ičim plate ovaj dan kao što to rade
ni su u nizu borci iz “Lavova”, desnu stra- teški značaj i da neće otići s Grede tek tako. u Hrvatskoj. Nema tog zlata, novca niti bilo
nu drže “Panteri”. Dalje vežu manevarci Odjednom se vreva prekide i neko do nas čega što može platiti ovaj dan, ovu mladost,
iz Prve tuzlanske brigade i “Crni vukovi”. reče tiho: “Evo ga, evo Ramiza.” hrabrost i prkos. Mi ćemo ući u historiju s
Sve su to dobri, iskusni borci koji su pretu- Uspravan, odmjerenim korakom, išao je ovim danom, a historija je neumoljiva i ne-
rili dosta toga do ovog julskog jutra 1994. prema nama s još dva oficira. General, insan, prikosnovena učiteljica života, ona se ne ku-
godine. Čeka se znak da se krene s podvla- ljudina – Ramiz Šuvalić, čovjek kog je voj- puje. Draga braćo, neka nas Allah milostivi
čenjem pod četničke rovove. Ovaj put prvi ska slijedila srcem. Zastao je pred strojem danas sve pripazi. Za one među nama koji
idu “Panteri”, a s njima Suljo i Hamza, naša i, kao po običaju, prije razgovora prekrstio danas presele molimo Allaha da im otvo-
dva momka s nitroglicerinkama. ruke iza leđa. “Selam, momci, kako ste mi?” ri dženetske bašče. Ja imam vas, vi imate
Već odavno mi se na želudac nešto svali- – “Alejkumu selam”, zabruja borovom šu- mene. Neka nam je sretno, gospodo borci.”
lo, osjetim da kuca kao srce. Svaki put pred mom kao šapat otpozdrav vojske. “Kako ste Tišina, potpuni tajac. Samo su se čule
akciju tako biva. Nije to strah, nikad nisam mi, momci moji?” – “Dobro smo, generale”, ptice kako cvrkuću negdje u tami, u kroš-
mogao jesti pred akciju i to je onda bivalo svako na ponaosob odgovara. njama borova.

44 20/8/2020 STAV