Page 48 - STAV broj 285

DRUŠTVO

znali za Karađorđevo, bili smo u jarugi
gdje nas komarci grizu, krajiški korpus
tuče odozgo svim sredstvima, s Motajice
te melje avijacija, tuku te “lune” i dešava
ti se sve najgore što se može desiti. Posa-
vina je takva, ravnica je.
Pet neprijatelja i zatvorena granica:
Tada sam nosio jedan engleski puškomi-
traljez i jednom je pala granata i geler je
udario u klizač zatvarača koji se više nije
mogao vratiti nazad. Onda sam otišao u
selo Tulek da zamijenim tu pušku, pa sam
tu zadužio ruski kalašnjikov. Kad sam za-
duživao oružje, vidio sam arapske harfove
na oružju, pa sam shvatio da ono dolazi
iz islamskih zemalja. Naravno, moralo je
ići preko Hrvatske. Kada je 1993. godine
došlo do rata, bili su zatvoreni svi ventili
i mi smo u Bosni ostali s pet neprijatelja:
domaći Srbi i Srbi iz Srbije, domaći Hrva-
ti i Hrvati iz Hrvatske i kvislinzi Fikreta
Abdića. Imaš pet neprijatelja i zatvorenu
granicu da muha ne može proći. Sve što
smo imali ono je malo namjenske proi-
zvodnje i otimanje s prvih linija. Tako je mogao pogoditi. Gađao sam transmisiju mi ide u oko. U tom momentu me snaž-
bilo sve dok 1994. godine nije potpisan i projektil je zaista udario gdje sam htio, ne ruke grabe za ramena. Tu je selo, kuće,
Vašingtonski sporazum. Tada je dogovo- međutim, odbija se dolje i ne aktivira se, psuju četnici bulu, džamiju, sve redom, bili
rena Federacija, razgraničenje budućeg baš kao da si tenk udario drvetom. To je smo se izmiješali potpuno. A kod mene u
ustrojstva BiH. bio projektil namjenske proizvodnje iz Lu- jedinici bili su Krajišnici kažnjenici, dobro
Šljem koji život znači: Penzioniran kavca, nisu bili provjereni. Šta ću, kažem su me slušali, bili su strašni momci. Kad
sam kao kapetan u vojsci, a bio sam na jednom Aliji da mi stavi drugi projektil, su me ruke dohvatile, naprvu sam pomi-
početku od strijelca pa nadalje. Bio sam ja natežem, ništa. Ponovo, ništa, neće ka- slio da su me četnici zgrabili i da žele da
starješina i od početka sam imao čin. Ci- pisla da se aktivira. Ja ustajem da uzmem me odnesu. U tom momentu sam vidio
jeli rat sam ratovao, dva puta su me po- drugi bacač i u tom momentu sam osje- da sam bos, u čarapama. Kad me mitra-
ravnali sa zemljom, ali eto, svaki put sam tio udar u glavu, kao da me neko udario ljez pogodio u glavu, snogu su mi spale
ustao. Prvi put su me ranili u aprilu 1994. macolom u glavu. Kad me sastavio, čovje- cipele. Krv me zaljeva, vučem noge da ga
godine, a drugi put 24. jula 1995. godine če, to je nevjerovatan udarac bio. Ja sebe udarim u prsa kako bih ga onda mogao
na ulazu u Doboj. Tada sam dobio metak gledam kako padam, djelići su sekunde ubosti nožem. Tada sam začuo glas: “Čiko,
u glavu. Kad se to kaže, to obično znači u pitanju, kao da me neko s nebesa bacio. Emir je.” Jedan od momaka iz moje je-
“al-Fatiha”. Cijeli sam rat nosio zelenu Tada mi je kroz glavu prošlo da postavim dinice. Za njim su došli i drugi, ponijeli
beretku i nikad nisam nosio šljem. Kada ruku između projektila i zemlje, ako uda- su me van dejstva, samo da me sakriju da
je pao jedan dio nedaleko odavde, otišao rim njime od zemlju i aktiviram ga, ne me tu mogu previti. Pošto su vidjeli da
sam od kuće u komandu. Nabrzinu sam bi me niko poslije toga mogao sastaviti. je kaciga razvaljena, zamotali su mi bili
se spremio, nije bila ni moja puška ni “Čiko, Emir je”: Čeoni mitraljez PKT oba oka, a samo mi je jedno bilo povrije-
moja oprema, imao sam cipele na noga- 7.62 x 54 mm, koji je bio postavljen na tenk, đeno. Kako god krenem da govorim, iz
ma, nisam našao čizme. Pukla je linija, brisao je sve oko nas. Ležim na podu, on usta samo krv lije. Bio sam svjestan sve
htjeli smo da ih zaustavimo. Vidjeli smo udara, zemlja me zasipa. Zinem, probam dok me nisu prebacili u operacionu salu
tenkove kako polahko idu putem. Nosio da nešto progovorim, vidim krv. Pipam u Tuzlu. Kada sam vidio reflektore, shva-
sam ručni raketni bacač, u mojoj grupi u kacigi gdje mi je kopča, nisam je uspio tio sam gdje su me donijeli. Sreća da sam
bili su sve odabrani momci, imali smo skinuti. Uzimam nož da je rasiječem, a tada išao u formacijskim hitnim kolima
šest-sedam protuoklopnih oružja sa so- već sam pomalo počeo gubiti motoriku i u kojima je bio i kisik i sva oprema koja
bom. Izišli smo na jednu ogromnu nji- orijentaciju, pa kako god okrenem, nož je bila potrebna da me održe na životu.
vu i ugledali T-72, ruski tenk. Prije nego
ćemo krenuti u akciju jedan od momaka
mi govori: “De, Čiko, stavi šljem.” Sta-
vim šljem, ona me kopča žulja, a saborac
mi govori da je dobro što sam ga poslu- Obišao sam skoro sve evropske zemlje osim Britanije,
šao, jer ako se pomiješamo, lakše ćemo oni mi nešto nisu zanimljivi. Imao sam priliku vidjeti
se prepoznati, da ne zapucamo jedni na
druge. Naslonio sam se na šljivu i do- kako i ti Evropljani žive. To je moj lični stav, ali nigdje
bro se sjećam da mi je šljem kucnuo od
raketni bacač kada sam nanišanio tenk. nema života kao u Bosni, makar što se tiče rahatluka. U
Polahko sam potegao i ispalio projektil. početku mi je malo bilo krivo što sam penzioniran, ali
Pratio sam ga, ide projektil, da me stotinu
puta vrate da pokušam, ne bih ga onako kasnije čovjek vidi da to ima svoje prednosti

48 20/8/2020 STAV