Page 49 - STAV broj 285

Respiratori, nek’ ih đavo nosi: Kada “Ne brini, nećemo ti ovo više stavljati.” septembar 1995. godine. Kada smo mi,
sam se probudio, vidio sam da sam svezan Pita me znam li gdje sam, mogu li govo- manevarske jedinice, između sebe počeli
i prikopčan na respirator koji su sada u riti, ja samo klimam glavom. Ona naredi uspostavljati vezu, vidjeli smo da su svi
našem vaktu postali tako popularni i ču- jednoj sestrici da tu sjedi pored mene, da dobili isto naređenje. Kasnije je rahmetli
veni. Bio sam na tome, majku mu njego- odatle ne miče i ode iz sobe. predsjednik izišao i rekao da bismo bili
vu, tandrče ono i huklja. Probao sam da Dvije hefte bolovanja: Metak mi je bombardirani da nismo stali. NATO bi
izvučem ruku ispod kaiša i uspio. Kablova razbio kacigu i odvalio 14 mm lobanje. nas sigurno tukao, poslije bitke je lahko
na meni kao na transformatoru, sve visi Stao je tamam kod moždane mrežice. biti general. Predsjednik je imao dobre
iz mene. Braunile su u vratu, rukama, ne Da nisam imao šljem, metak bi probio namjere i cijenio je naše živote, a da sam
znam više gdje me nisu prikopčali. Na tren glavu kao lubenicu. Nikad ga do tada u se ja pitao, nastavio bih dalje. Da sam
sam pomislio da sam u mrtvačnici pa sam toku rata nisam bio stavio, što ti je sud- bio na mjestu Rasima Delića, uvjerio bih
svim silama htio da se javim medicinskom bina. I to, potrefi se da mi je jedan bo- predsjednika da nas pusti još dvije sed-
osoblju da sam živ. Pored mene je dvo- rac dao stari šljem s uloškom iz Drugog mice, a on neka njima tamo govori kako
je-troje bilo pokriveno čaršafima, pa sam svjetskog rata koji su nosili američki ma- ne može zaustaviti lokalne komandan-
zbog toga pomislio da sam u mrtvačnici. rinci. Kasnije su nosili isti taj i u Vijet- te, ma neka kaže šta god treba samo da
Tuši me ono crijevo od respiratora, vučem namskom ratu. Metak je probio i čelični dobijemo još vremena. Oni neka sjede i
ga i izvlačim, vidim da mi je lakše disati. dio šljema i pancirni dio i pogodio me u neka razgovaraju, a nama je trebalo još
Izvučem ja to potpuno, poskidao sam se glavu. To je veliki kalibar, 7.26 x 54 mm, dvije sedmice da uzmemo Doboj, Banju
s infuzija i spustio noge na pod. Sjećam ogromno zrno, veliko punjenje, strašna Luku i da ih zakrenemo prema Podrinju.
se da nisam osjetio pločice na tabanima, sila. Ali eto, hvala Bogu, ostao sam živ, Vjerujte, za to je bilo potrebno još dvije
uhvatio sam se za vrata i nogu proturio došao sam kući i ležao jedno dvije sed- hefte, ne više. Mi smo bili napravili straš-
naprijed. Samo sam čuo da je jedna od mice u kući. Nisam više mogao čekati, nu vojnu silu, vjerujte mi da danas toga
sestara rekla: “Eno ga!” Trče one, spod- stavio sam pušku na rame i otišao na li- mnogi nisu svjesni.
biše me, ništa me ne pitaju, samo me vra- niju. Doktori su mi rekli da ne smijem Zlatna kruna Armije RBiH: “Zlat-
ćaju na krevet, stavljaju one braunile. Ja nigdje maći, ali nisam ih baš slušao. Tada nog ljiljana” sam dobio nakon što se rat
se borim samo da me ne vežu, da me ne sam samo sanjao kada ću ući u Doboj, završio u Bosanskom kulturnom centru
bi slučajno vratili na onaj respirator koji nije me bilo briga šta mi doktori govo- u Gračanici. 1966. godine obilježavao se
me žestoko gušio. Nisam mogao ni riječ re. Napunio sam pun džep tufera i otišao Dan Armije RBiH, to su posljednji lji-
progovoriti. I danas kada čujem žena da opet na liniju. ljani koje je Generalštab Armije RBiH
ide u štikli, odmah se okrećem. Oštra šti- Dvije sedmice do Doboja i Banje podijelio ljudima koji su imali te ratne
kla tuče kroz onaj hodnik u onoj bolnici, Luke: Otišao sam u Bosansko Petrovo na zasluge. Dobio sam još i kamaru pohvala
korača kao ruski podoficir. Uđe poniža front. Ono se danas zove samo Petrovo. od svih nivoa, od komandanta bataljona,
žena crvenkaste kose. Pročitam na ploči- Nosio sam povez, rana mi je curila, ali to do brigade, divizije, korpusa i do Armije,
ci: Dr. Halida Bašić, oftalmolog. Okrenu me nije zaustavilo da idem u rat. Sjećam a “Zlatni ljiljan” je kruna. Ako bude tre-
se sestrama i zgrmi na njih gdje su bile, se da sam jeo neku konzervu pored crkve balo, za Bosnu ću opet ratovati i tu nema
zašto su dozvolile da ustanem. Ovamo se kad me zovnuo rahmetli komandant i ka- nikakve dileme. Ima ona “ko volio rat,
telefon usijao, stalno komanda zove i pita zao mi da moramo stati. Svima nam je ta dabogda mu u kući bio”. Pazite, niko ne
za moje stanje, ruži ona njih žestoko. Sta- naredba bila sumnjiva, a komandant uzeo voli rat, ali ako se mora, bolje je da bude
vio sam ruku na usta da mi ne stavljaju fino papir i čita, parafraziram: “Obusta- sad pa da se fino sve razgraniči, nego da
opet respirator, ne mogu ništa da progo- viti sva borbena dejstva, odmah”, dolje moje unuče bude u toj poziciji da opet
vorim. Sjede ona pored mene i kaže mi: u potpisu Alija Izetbegović. Već je bio ratuje. n

STAV 20/8/2020 49