Page 39 - STAV broj 390

KRIVO SRASTANJE

Krivine sjećanja

TEŠKA JE, PRETEŠKA

SUZA MUŠKA

U proljeće 1993, te druge i u svakom smislu zastrašujuće teške
ratne godine, u mojoj avliji, u nevelikom voćnjaku, za stolom ispod
Piše: stabla probeharale breskve okupili smo se komšija B., zvani Gadafi,
Sadik IBRAHIMOVIĆ
moj rođak E. i ja. Sjedili smo šutke, motali preljutu gradačačku škiju
i pili kahvu. Otkud nam kahva u to vrijeme, u vrijeme polugladi i
sveopće oskudice, ne mogu se sjetiti...

ekad davno, koncem osamdesetih ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi B. o bračnom brodolomu nikad i nikom
godina, onako usput, u haremu onog Jasera Arafata! Počeo čovjek ratova- ništa nije pričao, no svima je bilo jasno da
naše mahalske džamije, tih, blag ti u petom razredu osnovne škole, a sad neizmjerno pati, pa komšijskih pitanja o
Ni odmjeren čovjek reče mi ovo: mu skoro sedamdeset! Šta misliš, bolan, tome iliti dosipanja soli na ranu nije bilo.
“Do pedesete godine život je prepun kri- bolan, koliko je on mirovnih sporazuma Helem, počelo je... E. se, kako re-
vina. Nakon pedesete životni je put uglav- u životu potpis’o, pa ništa!? Tako će biti koh, već ispalio, ja, opet, nemajući
nom ravan. Voziš se tim drumom tačno i s ovim primirjem. Ne bi me iznenadi- kamo, zaronio sam u neko drugo, da-
onoliko koliko treba, koliko je suđeno, a lo kada bi dušmani večeras počeli roka- leko vrijeme i sve što sam čuo bio je
dok putuješ, ostaju ti samo uspomene.” ti po nama. neartikulirani žubor B. riječi. Najed-
Sjećam se, njegove riječi, riječi pre- E. i ja šutimo. Dobro smo znali da nom, kao iz polusna, prenuo me je la-
iskusnog čovjeka, i čuo sam i ne čuo, spominjanje Arafata nije slučajno, da će vež psa avlijanera i tada začuh kako
nisu me se ticale; pedeseta godina, u mo- ubrzo uslijediti njegova, Gadafijeva, be- oborene glave šapuće: “A da sam je
joj tadašnjoj svijesti, bila je daleki futur, skrajna priča o svekolikom stanju u arap- volio, jesam, zaista jesam.”
ali sad, danas, kada sam odavno prevalio sko-islamskom svijetu, pa se E. usiljeno Govorio je o D., prvi put nakon tolikih
pedesetu i uglavnom se vozim ravnim nakašlja, nabrzinu iskapi kahvu, reče da godina, a ja sam sve to, njegovu duboko
životnim drumom, prolazne, efemerne je zaboravio uraditi neki neodložan po- intimnu ispovijest, baš onako neuljudno
datosti vremena i ambijenta u kojem je- sao, diže se, pozdravi nas i ode. prespavao. Ništa više nije rekao. Pušio je
sam ne dotiču me se previše, a sjećanja, i Uzgred, komšija B., kao građevinski i netremice gledao u imaginarnu tačku.
ovakvih i onakvih, zaista je sve više, kat- radnik, proveo je početkom osamdesetih Vrpoljim se unezgođeno, jer trebalo
kad mi se učini mnogo, mnogo više no godina pet-šest mjeseci u vreloj alžirskoj je nešto reći, pa, na koncu, ne znajući šta
što bih to htio. pustinji. Ali, nezadovoljan uslovima ži- bih, izustih izlizanu utješiteljsku šupljaru:
Tako, ovih dana, dok poput pustinjaka vota i rada te plaćom, koja je bila bitno “Šta se može, moj B., tako je to sa ženama”,
sjedim na terasi i gledam kako u susjed- manja od dogovorene i ugovorom ovje- a potom i drugu, još grđu:
noj avliji komšija B. prastarom kosilicom rene, jednostrano prekida ugovor, vraća – Ima jedna poslovica, albanska: “Ko
na jedvite jade pokušava pokositi neve- se kući i počinje uzduž i poprijeko kuditi drži orla za rep i ženu za riječ, može se
liki travnjak, prisjetih se, ko bi sad znao autokratski režim alžirskog predsjednika reći da ništa ne drži.” Znam da ovo nije
zbog čega, jedne davne i naizgled ni po Moamera Gadafija. bogzna kakva utjeha, ali, eto – procijedih
čemu osobito zanimljive sličice. Komšiluk je bio zgranut. Svi su mu ljut na sebe k’o puška jer, brzo shvatih,
U proljeće 1993, te druge i u svakom govorili da griješi, da je pomiješao i kruške bilo bi bolje da ništa nisam rekao, da sam
smislu zastrašujuće teške ratne godine, i jabuke, i babe i žabe, i lonce i poklopce, šutio i tako mu snažno dao do znanja da
u mojoj avliji, u nevelikom voćnjaku, za ali nije to dopiralo do njega, naprotiv, smi- saosjećam s njim, no bi prekasno.
stolom ispod stabla probeharale breskve jao nam se i nehajno odmahivao rukom, – Da, da, tako je, baš tako – jedva čuj-
okupili smo se komšija B., zvani Gadafi, pa prišiti mu takav nadimak bilo je na- no izusti, a teška muška suza skliznu mu
moj rođak E. i ja. Sjedili smo šutke, mo- prosto neizbježno (nedugo potom rekao niz izmučeno lice i ostavi krupan, mokar
tali preljutu gradačačku škiju i pili kahvu. je da se zezao, no niko mu nije povjero- trag na desnoj nogavici. Zašutjeli smo.
Otkud nam kahva u to vrijeme, u vrijeme vao i nadimak je ostao). Eto čega sam se prisjetio dok poput
polugladi i sveopće oskudice, ne mogu se Nekako u isto vrijeme raspada mu se pustinjaka sjedim na terasi i gledam kako
sjetiti, ali dobro pamtim da je tih dana bilo brak, što za ostatak priče nije bez znača- komšija B. prastarom kosilicom na jedvite
kratkotrajno primirje, kakvih je, kratkih ja. Tiha i smjerna D., žena iz koje je isi- jade pokušava pokositi neveliki travnjak.
i klimavih, tokom rata bilo bezbroj. javala čudesna ljepota i od koje je svima Htjedoh ga dozvati, pozdraviti, ali
– Ma, da vam kažem – presiječe šut- nama dolazilo samo dobro, sita i presita buka je prevelika, a ni B. ne čuje najbo-
nju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo B. budalaština, a o detaljima ne bih, na- lje, pa ustadoh, uđoh u kuću i počeh pi-
zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve pušta ga, odlučno i definitivno. sati ove redove. n

STAV 26/8/2022 39