Page 39 - STAV broj 311

KRIVO SRASTANJE

Let iznad kukavičijeg gnijezda 2

SJEĆANJE NA LUDARU

KOJE VIŠE NEMA

“Poetesa” S., penzionirana medicinska sestra: “Ne može se živjeti od
poezije, ama nikako. Pokušala sam i ništa. Jednom, bila sam u noćnoj
smjeni, sve je mirno, tiho, ljeto, zrikavci zriču, nebo osuto zvijezdama i,
sad, šta znam, valjda uslijed tog ugođaja ili čega li već, meni odjednom
cijela pjesma u glavi, i to kakva pjesma, genijalna... Sjednem za stol,
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ uzmem olovku, papir, napišem prvi stih, kad zove me glavna sestra,
veli bolesnik se neki uneredio. I, šta ću, krenem, posao je posao.”

rolazim ulicom u užoj jezgri grada, pit’o šta košta... Kolk’o košta, nek’ košta, tako mi očima dade znak da šutim, skloni se s pu-
zastajkujem i gledam u kuću u koju je to kod njega. Ma, ljudina je Šimo, prava teljka, povuče me za rukav, oslobodi put i...
sam nekad davno i neko vrijeme po- ljudina... Hoćeš pare? Evo pare! Hoćeš krv – “Poetesa” S.:
Pvremeno navraćao. Tiha je, pusta da ti dam? Evo krv! Eto, takav je on, ma lju- – Požurim, je li, u sestrinsku sobu, a u
i, jasno se to da vidjeti i osjetiti, života više dina, ma, ima bolji izraz za to, kako se ono glavi pjesme nema, nestala, isparila, dumam,
u njoj nema. A nekad ga je bilo, o, itekako kaže...? B., kako se kod vas muslimana kaže pokušavam se prisjetiti, ama ništa, nema pje-
ga je bilo. Vlasnik kuće B. bio je moj ratni ljudina, ono, na arapskom? sme pa nema, ostao zapisan samo onaj prvi
drug, znatno stariji od mene, slikar naivac i – Ne znam – kroz buku doviknu B. – ali stih, krasan, prekrasan, a ide ovako: “Volim
pasionirani bibliofil. I dobar čovjek, možda mi za dobrog čovjek kažemo da je insan! te, ljubavi, i zauvijek ću te voljeti.” I, sad, ljuta
i odveć dobar, jer, osim pijandurama i zlim – E, to, to mi reci, to je prava riječ za sam ja k’o puška, ljuta na onog čovjeka kojeg
ljudima, a takve, napose ove druge, smisliti Šimu! Insan, baš insan, insančina! B., je li sam sređivala, ali opet, šta on ima s mojom
nije mogao, u njegovu knjigama i slikama ružno ako za Šimu kažem da je insančina? pjesmom, usr’o se pa usr’o, nije čovjek ništa
doslovce pretrpanu kuću, u početku rijet- Znaš, ono, ljudina pa insančina! Je li ružno? kriv... Nakon toga, dugo nisam ništa pisala,
ko, a protokom vremena sve češće, dolazili Vrijeđa li to vas muslimane? međutim, jednom...
su kojekakvi meni nepoznati “umjetnici”, – Ne vrijeđa – prodera se – slobodno ga “Slikar” M.:
za koje je sasma upitno bilo da li su uopće tako zovi! – Veli Šimo međedu: “Dobar dan, gospo-
normalni, međutim, kako nisu bili ni zli ni – E, dobro onda! Insančina! Doduše, za dine međede. Izvolite, prođite, put je slobo-
pijandure, B. ih je vazda uljudno primao i dvije slike pare mi još nije dao, ali kad Šimo dan.’ I, stvarno, spusti se međed na prednje
ništa manje uljudnije ugošćavao. kaže da će bit’, ima da bude... Hoćeš pare? šape i mirno prođe, a ja se čudim šta je sad
Ali, da budem dokraja iskren, takva “dru- Evo pare! Hoćeš krv da ti dam? Evo krv! ovo, k’o da ga je Šimo hipnotis’o. Ali, jest,
ženja”, lišena čak i najmanje interpersonal- Takav je on, baš takav... ja, u neko doba, eto opet međeda...
ne komunikacije, jer svaki od “umjetnika” – “Poetesa” S., penzionirana medicin- – Dragi moji, oprostite i ne zamjerite,
pričao je svoju priču ne slušajući druge, bila ska sestra: ali kasno je, skoro će ponoć, vrijeme je za
su suluda, sumanuta, kao preslika određenih – Ne može se živjeti od poezije, ama jaciju – reče B.
scena iz filma Let iznad kukavičijeg gnijezda, nikako. Pokušala sam i ništa. Jednom, bila – Šta ti je sad jacija – čudi se M.
riječju, kompletna ludnica. sam u noćnoj smjeni, sve je mirno, tiho, lje- – Ni meni nije baš jasno. Hodža je za-
U toj neopisivoj vrevi i haosu, B. je šu- to, zrikavci zriču, nebo osuto zvijezdama i, dnji put pjevao oko šest, zakasnio si – reče S.
tio, mirno pušio, gledao televizor, najčešće sad, šta znam, valjda uslijed tog ugođaja ili – Nisam. Jaciju mogu obaviti sve do
neku utakmicu, i, uopće, ponašao se kao da čega li već, meni odjednom cijela pjesma u sabaha.
ga se sve to skupa oko njega ama baš ne tiče, glavi, i to kakva pjesma, genijalna... Sjed- – Šta je sad sabah – opet će M.
dok sam ja, premda je razloga za odlazak bilo nem za sto, uzmem olovku, papir, napišem – Jutarnja molitva, prije svitanja, u zoru.
bezbroj, ipak ostajao, gledao, slušao, analizi- prvi stih, kad zove me glavna sestra, veli bo- Nisam muslimanka, ali makar toliko znam,
rao i pamtio ekspresivna gestikuliranja mo- lesnik se neki uneredio. I, šta ću, krenem, a ti si baš neznalica – obrecnu se S. na M.
nologista, govor lica ponajprije, smatrajući posao je posao. I sad, da ne ulazim u deta- – Eh, ako je tako, poštujem, poštujem –
– vrijeme će pokazati sasvim ispravno – da lje, završim što je trebalo završiti, požurim Reče M. i poče oblačiti teški zimski kaput.
će mi takva iskustva, prije ili poslije, poslu- u sestrinsku sobu... Krenuh i ja s njima kući. B. nas isprati i reče
žiti kao zgodno pomoćno sredstvo ili, čak, “Slikar” M.: da navratimo kad god uzmognemo. Ne znam
inicijacija u procesu uobličavanja određenog – Jednom, davno je to bilo, krenuli Šimo za S. i M., ali ja više navraćao nisam, nikad.
književnog teksta. i ja u šumu – on da bere gljive i ljekovito bi- Eto, tako je to bilo u nekad živopisnoj,
Jedne od tih večeri, nešto mirnije i nor- lje, ja da tražim inspiraciju. I, tako, idemo uzavreloj kući, ludari zapravo, a danas tihoj,
malnije nego inače, bilo je otprilike ovako: mi nekim puteljkom, kad pred nas međed, pustoj, beživotnoj. Zastadoh još koji trenu-
“Slikar” M., nezaposlen, bez zanimanja: ogroman, strašan, digo se na prednje šape i tak, u glavi mi bujica prisjećanja, suludih,
– Kad Šimo kaže da će bit’, ima da bude... gleda u nas. Ja pretrno od straha, a Šimo ni- katkad lijepih, ružnih, tužnih, svakakvih, pa
Nema kod Šime ovo, ono... Ljudina je to, lju- šta, hladan k’o led. Šta ćemo sad? Ali, Šimo pružih korak i bez osvrtanja krenuh kamo
dina... Tri slike je on od mene kupio i nije k’o Šimo, zna on uvijek šta i kako treba, pa me je put već nanio. n

STAV 19/2/2021 39