Page 40 - STAV 75 11.08.2016

DRUŠTVO

pretučen. Tada je na red došao Josip Sveti- Muharem Halilović zvani Hare, koji je
nović. Ovako Sabahudin Šehović u svojoj uhapšen zato što je imao brata novinara
knjizi svjedoči o Svetinovićevom ubistvu: Ibrahima, koji je tada izvještavao sa jajač-
kog ratišta, šapnuo mi je na uho: ‘Baja je
BIT ĆU SRETAN AKO UMREM mrtav.’ Ispružio sam ruku i opipao golo ti-
“Tada se začuo isti glas, glas Nebojše jelo svoga prijatelja. Bilo je ledeno. Rekao
Kozića zvanog Škorin: ‘Izlazi Baja!’, na- sam malo glasnije da je Baja mrtav da bi
ređivao je strogo, a naredba se odnosila ostali mogli čuti. Gluha tišina. Samo čujem
na Josipa Svetinovića, kojeg je narod zvao lupanje u ušima, a tišina i mučnina mi pa-
Baja. Prozvani je šutio. Prethodnih dana raju živce, pa sam pomislio, šta se ovo sa
je bio pretučen u tolikoj mjeri da je jedva mnom dešava, je l‘ ovo stvarnost ili to ja
hodao. I mnogi od nas nisu mogli hodati, samo sanjam. Neko se sjetio da udari no-
pa su nas policajci vukli kao lešine. Poli- gom o vrata i kada ih poslije ponovljenog
cajci-dželati naročito vole tući po bubre- udarca stražar otvori, prodera se uz psovku
zima i po glavi, a za svakog nađu razlog da i upita šta hoćemo. Rečeno mu je da je Baja
je kriv. Baju je na kućnom pragu uhapsio mrtav. Ne znam šta je na to odgovorio taj
milicioner Milan Lazendić, kao i njegovog stražar. Okrenuo se i otišao, pa se poslije
brata Marka, rođake i susjede. U kasapni- nekog vremena vratio sa grupom četnika
ci su naše komšije i dojučerašnji prijatelji koji su bili pijani i zamazani našom krv-
na nama primjenjivali poseban tretman lju. Naredili su nam da iznesemo Baju i ja
premlaćivanja i mučenja. Kada logoraša sam ga sa još trojicom logoraša (Željkom,
prozovu i kad on izađe iz hladnjaka, a po- Muharemom i Feridom) iznio napolje
tom iz sobe u hodnik, gdje je klana stoka, onako gola iz kasapnice. Bila je zora, dan
narede mu da se skine go, a ako ne može je smjenjivao noć, a jutro je bilo tmurno i
sam, onda oni potrgaju sve sa njega dok Josip Svetinović Baja hladno. Spustili smo ga na zemlju pored
ne ostane kao od majke rođen. Tako golog auta Voje Videkanića, koji je bio parkiran
svežu ga za obje ruke za čengele i pomoću svi osuđeni na smrt. Niko ništa nije go- kod samih ulaznih vrata, a što samo po sebi
vitla dignu u zrak, isto onako kako kasapi vorio, svi su očekivali rafal. Tišinu naruši govori da je organizator svega bio baš Vojo
dižu zaklanu hajvan kada hoće da ga ode- kuknjava i kamikanje Benke Topalovića, Videkanić. Auto je bio marke Audi, tamno-
ru. I tad počinje četničko iživljavanje nad mesara iz Varcar-Vakufa, koji me je prekli- sive metalik boje. Vratili smo se ponovo
žrtvom. Koliko su vremena tukli koga za- njao: ‘Izađi, vidiš da će nas pobiti sviju!’ u kasapnicu u hodnik, ali nismo ulazili u
visilo je od same konstrukcije čovjeka i od Neću izaći, pa neka nas pobiju kao ljude, frižider. Koliko je vremena prošlo kada su
prethodno dobijenih batina i u kakvom je a ne ko stoku, mislio sam tada. Ne znaju- se otvorila vrata klaonice, ne znam, ali već
stanju bio logoraš – mješina. Nismo čuli ći šta da radim, a sekunde znače život ili je bilo svanulo i dobro se razdanilo. Po-
Bajine jauke ni zapomaganje, ali nakon smrt, ipak sam odlučio da žrtvujem sebe, novo su nam naredili da idemo u koloni
vječnosti, kako nam se činilo, dvojica stra- jer ako me i ubiju, možda neće moje pri- jedan za drugim za stražarom koji je išao
žara napokon dovukoše gola Josipa Sveti- jatelje i komšije. Nisam mogao ustati, pa ispred nas i ponovo su nas smjestili gdje
novića Baju. Stražari, naši čuvari u srije- sam tražio da me neko podigne. U položaju smo bili i prethodni dan, u radionicu gdje
du navečer 17. juna 1992. godine bili su u kojem sam bio bilo je nemoguće ustati, su nekad rezali dasku. Bili smo svi utuče-
Nebojša Kozić Škorin i Žuti zvani Dok- jer smo bili složeni jedan na drugog. Dok ni, izubijani, prestravljeni pod sinoćnjim
tor, koji nas je u Bilajcu htio pobiti. Njih sam pokušavao ustati, neko je zatvorio utiskom, pritisnuti morom koja nas još
sam odmah prepoznao jer su vrata sobe i vrata frižidera, valjda skontavši da je bo- nije umorila, povučeni u sebe. Kad smo
hladnjaka bila otvorena, a sve je bilo dale- lje da nas poguši nego da troši municiju. izlazili iz kasapnice, primijetio sam da
ko četiri-pet metara. Bilo je i drugih koje
nisam mogao prepoznati, ali znam da je tu Nedovršena Mustafa-agina džamija
noć komandir straže bio Vojo Videkanić. (Kizlar-agina) u središtu grada.
U obilazak je dolazio i Ðuro Marković RS je dužna platiti obnovu po presudi
sa grupom policajaca u crvenom Golfu. Doma za ljudska prava.
Oni su također morali znati sve šta su tu
noć stražari radili od nas. Baja je ležao uz
mene, go na golom hladnom podu. Nije
davao znakove života. Ne znam koliko je
vremena prošlo otkada su Baju donijeli do
trenutka kada mene zovnuše. Biće da su se
odmarali i pripremali za novu žrtvu. Zvao
me Nebojša Kozić Škorin, drsko, naređi-
vačkim glasom koji je odavao luđačkim na-
gonom za ubijanjem. Odjednom se u meni
probudilo nešto, nešto nalik na prkos, na
inat, na hrabrost ili nagon za životom i ja
sam se pobunio. ‘Neću!’ Valjda se iznena-
dio mojim odgovorom, za čas je ušutio i
on i svi oko njega. Poslije kraće pauze, re-
kao je da će, ako ne izađem, pucati, jer mu
je svejedno koga će ubiti, jer smo ionako

40 11/8/2016 STAV