Page 77 - STAV broj 326

strahova, kočnica i kompleksa unutar
vlastitog ega (kroz apsolutno posveće-
nje, bogosluženje Ljubavi). Autorica je
pronašla pravu mjeru i adekvatan model
izražajnosti kako bi ovaj rukopis u sti-
lističkom i kompozicionom smislu uči-
nila samosvojnim i estetski ostvarenim.
Šokantnost prvobitne “strašne spoznaje”
na literarno produktivan način izražena
je uzastopnim zamjenama vizure pripo-
vjedačkog subjekta i posve vjerno dočara-
va dramatičnost stanja i osjećanja glavne
junakinje: u pojačanom ritmu smjenjuju
se fragmenti njenog unutrašnjeg monolo-
ga, s dionicama realno nemoguće autore-
fleksije tek rođenog djeteta, a ta se spek-
takularna naizmjeničnost još produžava
i nadograđuje kad se u prvom pripovje-
dačkom licu glavna junakinja smjenjuje
sa svojom najboljom prijateljicom koja joj
pokušava “otvoriti oči” u vezi s borbom
koja joj slijedi).
Jezik ove proze vrlo je blizak u lek-
sičkoj, sintagmatskoj i izražajnoj ravni
govornom jeziku svakodnevice, s fraze- spisateljica-pisaca koji se, unutar tekuće
ologijom, ritmom i akcentuacijom koji književne produkcije u BiH, opredjeljuju
evociraju i naglašavaju uživljenost auto- za koncept tzv. “stvarnosne proze” (s na-
ricinu u realna psihička stanja, probleme glaskom na ispovjedni karakter priče, na
i teškoće njenih junaka. Gotovo je cijeli socijalno-povijesni realitet ili okruženje u
roman ispisan ili u dijalogu ili u unutraš- kom su takve životne aberacije zbilja mo-
njem monologu, s vrlo jakim dramatskim guće – da im književnoumjetnička mašta
nabojem, s opsesivnom koncentracijom nije “ni do koljena”, dakle, koncept “život
na osjećanja (kako u smislu njihovog ar- piše romane”). U toj ravni ovu prozu Vu-
tikuliranja, dovođenja do paroksizma i kovićeve možemo uporediti, naprimjer,
osvještenja, tako i u smislu nadvladava- s tematikom i žanrovskom profilacijom
nja svih negativnih, destruktivnih emo- proza Nure Bazdulj Hubijar.
cionalnih obojenja i frekvencija), te, na- Ono što je za nju ipak važno, što zbilja
pokon, i s pravom mjerom i s velikom i jest diferentia specifica njene izražajnosti,
vještinom u poentiranjima (kako u idej- to je izuzetno razvijen dar za praćenje, ar-
no-značenjskoj, tako i u, zašto da ne, edu- tikuliranje ili ispunjavanje/zaokruživanje
kativno-didaktičkoj ravni). Sav rukopis unutrašnjeg toka svijesti glavnih junaka.
naprosto zrači empatijskom toplinom i Pri tome, nije riječ o “prigođavanju” fre- pažnja, u startu “kupe” i drže aktivnima
živodajnom energijom tako da se čitaocu kvencije tog unutrašnjeg toka prema ho- do posljednje rečenice!
čine gotovo opipljivima ta vjera i ta nada rizontu očekivanja “običnih” čitalaca, već Osnovna ideja ovog romana može se
u ispunjenost i u osmišljenost života kao se, naprotiv, radi o baratanju s onim naj- razabrati kao kulturološki i civilizacij-
posvećenja Ljubavi (onom božanskom bolnijim, najtežim, najneizrazivijim sadr- ski imperativ posve novog shvatanja i
što ga tek trebamo pronalaziti i otkriti u žajima, temama, stanjima, doživljajima i prihvatanja jednog dinamičko-relacio-
nama samima). Posebno je značajno da se osjećanjima za iole uspješno i produktivno nog koncepta identitarnosti – kao proži-
upravo senzibilitet i duševnost djeteta s hrvanje s kojima je potrebno mnogo više manja onog “svog”, datosti i vlastitosti
Downovim sindromom u svemu tome pre- od “amaterskog entuzijazma” relativno ljudskog upojedinjenja u nama samima,
poznaje i potvrđuje kao svojevrsni Božiji anonimnog autora. Možda bi ispravnije sa svim onim drugim, drugačijim i ne-
dar tolerancije, razumijevanja, vedrine i bilo, s kritičko-interpretatorskog stano- poznatim (što inicijalno u nama izaziva
topline, na temelju čega se ispostavlja po- višta, govoriti o autoricinom dominantno strah, nelagodu, odbojnost, negativan
sve tačnom i istinitom konstatacija glav- dramatičarskom talentu: ona zbilja uspijeva stav). Otkrivanje i ispunjavanje sebe u
ne junakinje romana da ju je to i takvo u dionicama svoje proze “uprizoriti” sve drugom i drugačijem najdublja je du-
njezino dijete zapravo naučilo i privelo najvažnije boje i frekvencije unutrašnjeg hovna poruka svih religija, uostalom, i
smislu i punoći življenja. svijeta svojih glavnih likova, dinamizira- osnova je svakog humanizma; utoliko je
Jezički-izražajno i stilistički gledano, ti te unutrašnje tokove i vrlo slikovito ih značajniji ovakav autorski pristup koji
ova se proza ne trsi postići ni ponuditi posredovati jezičkoizražajnim sredstvima u ravni literarne izražajnosti potvrđuje,
čitaocima neki “viši stepen” sofisticira- koja pritom uopće nisu sofisticirana, nego na konkretnom primjeru jedne anomali-
nosti: to je neobična priča, ispričana više su prije najobičnija moguća, gotovo banal- je kao što je Downov sindrom, kolika je
nego običnim jezikom – zapravo jezikom na (što i jest specifikum dramatičarskog premoć Ljubavi nad egoizmom i u sebe
koji se ni po čemu ne razlikuje od svakod- literarnog dara). To svakako spada u one zatvorenog subjektiviteta koji tako često i
nevnog govora većine ljudi. U tom smi- “svete tajne” književnoumjetničke vje- tako besmisleno nazivamo “normalnim”,
slu, Abiba Vuković pripada onom redu štine – to da se čitalac, zapravo njegova odnosno prosječnim. n

STAV 4/6/2021 77