Page 39 - STAV broj 361

trgovinu, počeo sam nabavljati, dono-
siti knjige, udžbenike iz razrušenih
učionica... Udžbenici su “dolazili” iz
ratom zahvaćene zone do učionica, do
đaka kojima su bile potrebne. Cigare
sam mijenjao za mlijeko, jaja, meso...

ZNA DIJETE ŠTA JE VREĆA BRAŠNA
Iz škole kući sam došao, strčao (bila
je nizbrdica), a često bi se takmičili ko
će brže doći u selo, oko podne. Zate-
kao sam mamu u dvorištu. “Evo sad
Nusret ode u Milankoviće!”, reče mi
mati. Nusret je bio naš rođak, izbje-
gao iz sela Banjalučica. Prije rata bio je
privatni poduzetnik. Imao je kamion i
vozio ga, sada u ovom trenutku, za po-
trebe Armije RBiH. Po zadatku. I kada
je bilo goriva. Otišao je u Kladanj po
nešto MTS-a, a u povratku će povući
vojnike i brašno iz kuće Uzeira H., naše
prve izbjegličke destinacije. Ondje je
ostalo nešto hrane, ono zaliha što smo
uspjeli prevući iz prodavnice u Olovu.
Trebao sam ići s njim, pomoći mu, ali
šta se može... Slegnuo sam ramenima
i otišao igrati fudbala. Nusret se vra-
tio kasno uvečer. Otvorio je vratnice
dijela kamiona za utovar robe. Popeo
sam se i došao do vreće brašna od 25
kg. Iznio sam prvu, a potom drugu
vreću. “Eto, gotovo”, rekoh Nusretu.
Pogledao me čudno. “Sedam. Mora biti
sedam.” Reče Nusret. “Šta sedam?”,
upitah. “Sedam vreća, jesi li dobro
pogledao?”, upita Nusret, a odmah
potom pope se da bi i sam provjerio
gdje su vreće. “Nije moguće. Lopovi!”,
reče glasno. Mati je već bila tu, pored
kamiona. “Gdje je ostatak brašna?”,
upita me, a pitanje je bilo više upuće-
no Nusretu. Lice Nusreta je mijenjalo
boju, kao da se sva krv slila u tom tre-
nutku u lice, kao da je želio kriknuti
da sam već to jutro osigurao udžbenike od bijesa. Ne znam koliko je to trajalo,
drugom linijom. Dao sam jedan primje- činilo se kao vječnost, kada je konač-
rak udžbenika Matematike za 6. razred no, jedva čujno, procijedio kroz zube.
školskim drugovima Bazi i Mirelu. Je- “Sutra idem u komandu. Neko je od
dino im je to nedostajalo. Njihovi rodi- vojnika uzeo brašno.” Mati je stajala
telji su mi poslali dvije kutije cigareta, u grču, ne mogavši se pomaknuti, kao
onoga što je vojska dobijala kao sljedo- kad primite neku jako lošu vijest i ne
vanje na liniji. Cigare sam mogao mi- može doći sebi neko vrijeme. Samo je
jenjati za hranu, barem ono što je bilo glasno rekla “Hajmo”.
dostupno od hrane. Cigare su bile uni- Došli smo u sobu. Glasno je raču-
verzalno sredstvo plaćanja, kada niko nala, “(...) ima 70 kilograma bijelog
više nije “vjerovao” u domaću valutu, brašna, 5 kilograma kukuruznog, bit
novouspostavljeni bosanskohercego- će dovoljno do marta, da preguramo
vački dinar. I u ratu se puši i ispijaju zimu... Dotad će se nešto riješiti...”,
kafe. Mnogi su se “kleli” da mogu bez kao da je hrabrila sebe...
korice hljeba, ali da ne mogu izdržati Dugo u noć nisam mogao zaspati.
a da ne povuku cigaretni dim. Nisam Bila je mučna atmosfera. Prekoravao
ih razumio. Uvijek sam pušenje sma- sam se što nisam ranije došao kući.
trao porokom, gledajući veliki broj Sada bi bilo drugačije... Ili možda
edukativnih emisija o štetnosti niko- ne bi... Možda je baš trebalo biti
tina. Ostvario sam prvu trampu, prvu ‘vako... n

STAV 4/2/2022 39