Page 14 - Razred 5. b

Vinogradska školo, hvala ti...

Godine 2015. kročili smo u zgradu u Folnegovićevu naselju. Gledali smo izbezumljeno.
Pozorno smo slušali prozivanje i tko gdje ide. Od tog je dana život dobio drugu stranu. Lagali
bismo kada bismo rekli da medicinska škola nije „škola za život“. Mogu se uvoditi razni
programi, no ova škola je životna škola. Kao što je prof. Grgić na prvom satu rekla: „Vi
nemate vremena na gubljenje. Svaka škola je teška, no vama će ovdje biti još duplo teže ako
nećete raditi. Svakog dana. Na sebi.“ Jer od tuda sve počinje. Prve dvije godine su
„čeličenje“. Učili su nas kako je to biti učenik koji toliko želi ovu struku, da u dvije godine
ima želju usvojiti četiri gimnazijske. Nije ovo veličanje medicinara, samo veličanje volje i
želje. Za biti jedno – medicinski radnik.

U prve dvije godine se naučimo disciplini, radu i trudu. Mi smo generacija koja je bila dvije
godine popodnevna smjena. Profesori postaju roditelji. Tada je prof. Borić imala ulogu
savjetnika, odgojitelja, a na kraju krajeva, onu najvažniju, ulogu majke. Razrednici koji su
imali sve moguće uloge u našem životu. Na kraju, te prve malene dvije godine, prelazimo iz
vrtića u školu. Nije to ni približno vrtiću, no kao klinci, koji s 15 godina upišu srednju školu,
sa 17 postaju odrasli ljudi.

U trećoj godini dolazi život. Suočavanje sa stvarnošću i surovom realnošću. Realnošću koja ti
daje na izbor – ostaješ ili odustaješ. Ovdje nema drugog izbora. Vježbe koje te uče kako biti
čovjek, ponizan kada treba, a još ponizniji kada nekome drugome trebaš ti. Mentori koji su
nositelji naših prvih suza zbog „probijanja“ leda kod obavljanja prvih intervencija, oni koji
„drže“ naše ruke kada počnu drhtati, kod prvog uzimanja krvi. Kada kao maleni idemo
bolesni u labaratorij vaditi krv, vidimo sebe i svoj strah. A kada si ti taj koji nekome uzima
krv, vidiš samo tu osobu i njezin strah. I svoju emociju – jer ti toj osobi spašavaš život i držiš
njezin život u dvije epruvete. Možeš li to ikome dočarati?

Nemoguće je riječima opisati ovih pet godina. Tu smo upoznali sebe. Boravili u školi i na
odjelu više nego kod kuće. Bili jedna obitelj. Naučili što znači zdravlje. Shvatili koja je
poanta i zadaća sestrinstva. I ono najvažnije, da se sestrinstvo nikada ne nauči. Ono se uvijek
uči. I što znači biti odgovoran, dok tvoji vršnjaci rade sendvič, ti spajaš infuziju.

Vinogradska školo, hvala ti na svemu. Hvala ti na divnom roditeljstvu, čeličenju, nauci i
onome što si nas od prvog dana učila: da budemo ponizni, a opet dostojni sebe. Sada smo pet
godina stariji klinci koje si odgojila i postavila na noge, naučila da ako ne ide lijevo ni desno,
ići će ravno. Ako ne ide ravno, pronaći ćemo već neki put. Ako nema svjetla, oči će nam
pronaći svjetlo. Hvala ti. Idemo dalje raditi na sebi. Junački, kako si nas naučila.

Tvoja generacija 2015. – 2020.

Petra Milašinčić