Page 16 - Razred 5. b

Oproštajno pismo razrednice prof. Avgustinović

Kao da je jučer bila jesen 2017. godine. Ulazim u učionicu br. 2, a tamo me čeka 26 pari
znatiželjnih, pomalo uplašenih očiju. Vjerujte, koliko ste vi bili uplašeni toliko sam ja duplo
bila. Prvo razredništvo, novo iskustvo i strah od nepoznatog. Pokušavala sam biti jasna i
konkretna, ali u masi informacija koje sam vam dala, dobila sam samo Klarino: „Ja se Vas
bojim.“ Najmanje što sam htjela je da me se bojite, ali to ste s vremenom shvatili. Kako je
vrijeme odmicalo tako smo se više zbližavali. Postajali smo jedna velika obitelj koja se
pomalo smanjivala. Puno toga smo skupa prošli. Od ispraćaja prijatelja u inozemstvo, do
odlaska u neki drugi razred i neke druge škole, pa čak i jedno roditeljstvo. Bilo je puno suza,
ali puno više smijeha. I izdržali smo. Priveli smo svoje zajedničko putovanje kraju.

Uz velika planiranja, stigla nas je velika nedaća, pandemija. Valjda kako bi nam pokazala da
život nije često ono što planiramo. Ali i to smo izgurali i još jednom pokazali koliko smo jaki
kada to trebamo biti.

Generacija ste koja će se po mnogo čemu sigurno pamtiti. Generacija koja je prošla „školu za
život“ u svakom pogledu. Moja škola za život ste bili upravo vi. Naučili ste me strpljenju,
empatiji, slušanju i šutnji. Pokazali ste mi da ste u svim svojim nesavršenostima savršeni,
različitostima posebni…Ostanite upravo takvi, osobe koje će najpotrebitijima biti posebne.
Pružajte svoje osmijehe i ne zaboravite da lijepa riječ sva vrata otvara.

Ova vam je škola sagradila dobre temelje, na vama je kako ćete dalje graditi svoj život.
Zapamtite, nije svaki pogrešan korak uzaludan. Možda vas baš on vodi na bolje, vama
neočekivano mjesto.

Pratite i živite svoje snove jer je to jedino ispravno. A ako ikada padnete, znate tko će vam
uvijek pružiti ruku…

vaša razrednica

Suzana Avgustinović