Page 41 - Zlatnim vezom glagoljanje

Labirint ispunjen pričama

U traženju smisla života participira svaka misleća individua, rekla bih, bez obzira da li ste veliki
vjernik ili manje vjerujete, da li ste eksplicitni ateista ili možda nepredvidivi agnostik. Šta nas to

čeka u budućnosti, na ovom ili nekom budućem svijetu, sve su to dileme koje često more čovjeka
u samoći. Često je ontološka pozicija pojedinca određena i omeđena onim doživljenim i

proživljenim pričama i iskustvima koje su ponekad kolektivne, a još češće lične prirode. Skup

naših životnih priča je nešto što određuje našu ontološku suštinu i što nas čini unikatnim u ovom
nepredvidivom životu.

Tako se i onomad nađoh u dilemi da li ostati ili otići. Kako je to teško breme i odgovornost,
donositi odluke koje kroje naše male priče i našu budućnost u labirintu života! Šta je to što me

veže za mjesto u kojem sam rođena, koje su to proživljene i doživljene priče koje me ostavljaju

tu gdje jesam? Rekla bih, na prvom mjestu, moja porodica. Nastavak labirinta svog života teško
mi je i zamisliti bez njih, zatim moje okruženje, u užem i širem smislu, bilo da se radi o

drugaricama i drugarima iz djetinjstva ili kultnog mjesta gdje volim pojesti porciju ćevapa. Čak i
ono što me svakodnevno nervira, recimo, pomjeranje zavjese kad naprasno usmjerim pogled

prema komšijskoj kući. Može bit' da će mi i to nedostajati.

Život je, kažu, nepredvidiv. Nekako sam se naučila u ovo malo života da nikad ne kažem nikad.
Sine mi tako ponekad ideja da li se prebaciti u neki drugi labirint, možda sa puno manje bremena

i barijera u odnosu na ovaj moj, odnosno ovaj naš. Ko će ga znati? Vrijedi li rizikovati? I šta me
to čeka tamo, u tim obećanim zemljama? Da li je labirint sa manje prepreka, obrazovnih,

ekonomskih, inftrastrukturnih, to što čini život sretnim? Ili je to ipak nastavak ovog mog, ne tako
jednostavnog, ali ipak mog labirinta, ispunjenog malim i velikim pričama? Rekla bih – ipak ovaj

drugi. Sad-zasad.

Aida Tajić

Odsjek za razrednu nastavu, II godina