Page 44 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.

DRUŠTVO

Potaknuti ovim riječima, i mi se upu­ prilagoditi, inkluzirati načelima u koja je kuće nije smio izaći prazan nekako je i
ćujemo u Zenicu, u Radakovo, ka skro­ usađen ovaj čovjek. nestao pojavom najlonskih kesa. Onaj
mnom domu Safića. Ne idemo tamo više ko je prvi zamijenio ceker s PVC trege­
po profesionalnoj dužnosti, da razgova­ NAJLONKE I POLITIČARI ricom nije ni slutio kakvu stvar upravo
ramo s Ismetom za potrebe našeg teksta. Kao i sve velike stvari, ni ova ne trpi pokreće. Namijenjena za jednokratnu
Naša novinska reportaža skoro je već go­ previše razgovora, a i gospodin Safić, pri­ upotrebu, tanka do poniženja, prozirna
tova. Idemo zbog nečeg što se razumom tisnut velikom medijskom pažnjom, u do­ ma u kakvu boju da je umočite, bezlična
do kraja ne može definirati, a u čemu govoru s majkom prestao je razgovarati s u svojoj šuštavosti, najlonska kesa jedno­
ima neke uzvišenosti s kojom se, prena­ predstavnicima medija, a i ne dozvolja­ stavno nije mogla zamijeniti eleganciju i
trpani svakodnevnim slikama političa­ va da ga se fotografira. Zato, gotovo bez diskretnost jednog starinskog cekera. S
ra koji već godinama po medijima tru­ riječi, krećemo za gospodinom Ismetom druge strane, potpuno je pristajala našem
ne praznu slamu, odavno nismo susreli. uzduž ulica zeničkih. Revnosno kupi­ vremenu, brzini i nebrizi jednih za druge,
Kao da idemo u pročišćenje, u spiranje mo konzerve, ljuske od banana, opuške, bila je idealna da se u nju stavi poklon,
ovog mulja što ga savremeni život nano­ korištene maramice, najlonke itd. Raz­ dar, znak pažnje, sve, ali nikako milošta.
si na obale naših duša, da se susretnemo mišljamo usput o svemu što se od ovog Sasvim je odgovarala našim posjetama
s onim iskonskim, elementarnim, prvot­ skromnog i vedrog čovjeka može nauči­ nabrzinu, našim kahvama s nogu, našim
nim, nepatvorenim, najjednostavnijim i ti: o ekologiji, o moralu, o odgovornosti, svraćanjima u prolazu, našoj vječitoj i u
najiskrenijim od života. o brizi za druge, o zahvalnosti, o nama, suštini bezrazložnoj žurbi. Ali u jedno se
Zaboravili smo reći da je Ismet, kako to o našoj tradiciji koju bespoštedno i sno­ nije mogla uklopiti, u njoj se nije mogla
kaže njegov brat Adil, čovjek sa smetnjama bovski rasprodajemo za svaki mogući uzvratiti milošta. Njena jednokratnost
u razvoju, što bi se danas reklo, osoba s po­ kič koji nam dolazi sa strane, s Istoka ili nije marila za običaje i druga vremena,
sebnim potrebama. Kao što smo zaboravili, Zapada, svejedno. Razmišljamo o našim ona je apsolutno zavladala sadašnjošću
svi mi, da je u takvim osobama oduvijek običajima koji pregaženi tavore pod tere­ i za drugo je nije briga, kao uostalom i
često bilo nečeg blaženog, onozemaljskog, tom modernosti našeg umišljenog duha, svakog drugog vladara.
umu nedohvatljivog. Prilagođavanje takvih posebno o onom s početka ovog teksta. Tako je zapravo i s našim vladarima.
osoba na život u zajednici danas se u našim Svaki put kada se sagnemo da sa zenič­ Većina političara svjesna je da im je od
osnovnim školama zove inkluzijom. Dok kih ulica pokupimo novu najlonku, nama strane njihovih šefova namijenjena sud­
pružamo ruku gospodinu Safiću, sigurni milošta padne na pamet. bina PVC tregerice, pa hrle da od države
smo da je ovaj put inkluzija s naše strane: Taj prefinjeni običaj donošenja milošte što više prigrabe sebi i svojima. Pritom
mi se trebamo, svi, cjelokupno društvo, i uzvraćanje sa cekerom koji iz domaćinove ni na kraj pameti im nije da učine ono što
su obećali i čega su im usta bila puna sve
dok ih nismo izabrali, odnosno počastili
Safić je, pritisnut velikom medijskom pažnjom, u ih, ukazali im čast da nas predstavljaju.
dogovoru s majkom prestao razgovarati s predstavnicima Ne razmišljaju oni da bi u ceker u kojem
medija, a i ne dozvoljava da ga se fotografira. Zato, smo im donijeli miloštu trebalo odgovo­
riti miloštom. Kao što ne razmišljaju ni
gotovo bez riječi, krećemo za gospodinom Ismetom o tome da bi mogli toliko toga naučiti od
uzduž ulica zeničkih. Revnosno kupimo konzerve, ljuske gospodina Safića, jednog prostog čovjeka
od banana, opuške, korištene maramice, najlonke itd. s posebnim potrebama, koji je svoj hen­
dikep pretvorio u vrhunsku vrlinu. Ali
Razmišljamo usput o svemu što se od ovog skromnog i za taj nauk nije dovoljan čak ni otvoren
vedrog čovjeka može naučiti ceker, za njega treba neprocjenjivo više –
otvoreno srce. n

44 11/2/2016 STAV