Page 79 - STAV broj 147-148
P. 79
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Treba biti odlučan, treba biti optimističan
SRETNA MI
NOVA GODINA
Piše:
Sadik Ibrahimović Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad
davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje
su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine
i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za
svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio
sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda,
treba biti. Ili ne treba, ali hajdede
Kako starim, vrijeme mi ne kratkim i brzim gutljajima kao vreo čaj jesam li im nešto donio, a potom me
znači mnogo. Zapravo, ni- i osjećam – u tim također teško izreci- bespogovorno uvodili u svoj djetinji
šta. Vrijeme se ne obazire na vim iluminirajuće ljekovitim trenuci- svijet u kojem, osim za sreću, mjesta
moje halove, ne olakšava mi ma koji će, nažalost, biti prekinuti ula- za tugu, brigu i slične trice nije bilo.
ih, ne čini me tvrđim, jačim, tek na- skom prvim namaščija – kako tegoba
prosto prolazi pored i kroz mene kao koja mi se hinjski ušančila u grudima I uranjao sam u njihov svijet (i da-
da me i nema. zastajkuje, oklijeva, zbunjena je, pa nas se čudim odakle sam crpio snagu
malo-pomalo malaksava i, na koncu, za takvu iznimno zahtjevnu mentalnu
Tako, pitaju me katkad, za rijetkih netragom nestaje. transformaciju), jer takvog su me željeli
izlazaka – kako sam. Kažem – dobro. i takav sam morao biti. A kada bi, na-
Potom šutimo. Pitac zatim – jer se Namaz obavljam mehanički, pra- kon igre i pjesme, umorni, zadovoljni i
nešto reći mora – othukujući počinje znog, razbijenog srca. Ipak, ustrajavam, zažarenih obraza zaspali u mom krilu,
priču o teškom stanju u svemu i sva- jer molitvu ostaviti ne mogu, srasla je sa pažljivo bih ih polijegao u krevet, za-
čemu, o tome kako ne zna kamo sve mnom. A kako bih je i mogao ostaviti? tim kraj otvorenog prozora palio ciga-
ovo skupa vodi i sličnim podrazumi- Natrag nemam kamo i kome, naprijed retu, duboko othuknuo i prošaputao:
jevajućim trivijalijama. Reda radi, i ja moram, pa kako mi bude. “Dobro je, još jednom mi je uspjelo.”
kažem ponešto, kratko i neodređeno.
Slijedi kratka šutnja, rukovanje i sva- Iz džamije žurim kući, ili nečemu Od tada su prošle godine i godine.
ko na svoju stranu. što se kućom zove. Nekad davno, pri- Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim
sjećam se dok koračam pustom ma- putem, za svojom srećom. Rijetko se
Hitro potom, ne bih li izbjegao nove halom, ondje su me željno iščekivala čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam
smarajuće ljubopitce, skrećem s glavne moja djeca. Obasuti pažnjom i ljubav- roditeljski posao i više im nisam po-
ulice i mirnim, opustjelim sokacima, lju, brzo su zaboravljali tragediju koja treban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne
oprezno poput ilegalca u okupiranom nas je pokosila, tragediju koja je tum- treba, ali hajdede.
gradu, polahko se došunjam do neke be okrenula cijeli moj život, do dana
od obližnjih džamija. današnjeg. Tekst, ipak, završavam odlučno i
optimistično. Bliži se Nova godina,
Odmah po ulasku, zapljuskuje me Koračam i sjećam se njihove čude- čestitanje, lijepe želje i tome slično. A
prijatan, teško izreciv, metafizički mi- sne, nestvarne vedrine. Mali, krhki, kako sam gotovo pa siguran da takvu
ris i teška tišina, prekidana tek jedva nježni, trčali bi ka meni kad bih ulazio čestitku ni od koga neću dobiti, evo je:
čujnim otkucajima zidnog sata, tišina u kuću, grlili me, krupnim, lijepim oči- neka mi je sretna, berićetna i uspješna
koju halapljivo gutam, srčem, zapravo, ma, bez ijedne izgovorene riječi, pitali nova godina. Krajnje je vrijeme. n
STAV 28/12/2017 79
