Page 31 - STAV broj 189

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (1)

ZAĆI U NAROD

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje
jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom
nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali”
punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi
požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu
da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji
Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše: za potrebno da se dijeli i cijepa. Sarajlije i istinu o životu u Sarajevu i donijeti, ako se
Abdulah SIDRAN Sandžaklije, domaći i izbjeglice, SDA-ovci posreći, što više istine o životu drugdje, u
i ostali, muslimani i ateisti – i tako dalje, u slobodnoj Bosni.
Ikada čovjek ne bi imao mozak, nego beskraj, do definitivnog i neopozivog ne- Stotinu se, dakle, razloga steklo da po-
samo oči, golim bi okom vidio i shva- stanka s planete hiljadu godina starog na- skočim od radosti kada mi Fadil Ć. – borac,
tio da svjedoči – rađanju. Sve se rađa: roda Bošnjaka i barem osam stotina godina moj gimnazijski i fakultetski drugar – spo-
država, nacija (novo rađanje drevnog stare njihove države, kulture i pismenosti! menu mogućnost da s njim, načinom i pu-
bošnjačkog naroda!), vojska, vlast i svijest Sarajevo mrzi Zenicu, Zenica psuje na Sa- tem kojim je on prolazio više puta, iziđem
o sebi i drugima. Baš sve je kao kod poroda: rajevo, Tuzla ne može ovoga, onaj ne može iz Sarajeva, u slobodnu Bosnu. Oduljiše se,
krv, znoj, krici i vrisci, sluz i sukrvica, jecaji Tuzlu, Travnik laje na Turbe, Turbećani psu- zatim, moji dani iščekivanja, ali duša nije
i uzdasi. Svjedočimo, dakle, rađanju, onome ju Travničane... Posvuda, domaći kivni na gubila vrijeme: umjesto brige o čizmama i
dijelu procesa rađanja u kojem je dominan- došavše (žalosne naše Bošnjake, izbjeglice i džemperima, ona je oštrila svoje instrumente,
tno osjećanje muke i boli. Potom slijedi – prognanike), došavši ozlojađeni na domaće podešavala prijemne aparate. Fadil u među-
radost. Beskrajna, svemoćna ljudska radost. – i sve tako, da ti pamet stane. A niko ni o vremenu izmače, a papire mi uredi, uz sagla-
kome pravu istinu ne zna! “Stavovi” se “za- snost komandanta Prvog korpusa, načelnik
Eto, u takvu bi rečenicu složio osnovni uzimaju” napamet i odoka, mržnja pušta s bezbjednosti Šaćir A. U zadnji čas, putovanju
dojam nakon četrnaest dana putovanja po lanca u trenu i s radošću. (To je ona mržnja se pridružuje – po nalogu gospodina Mufida
dijelu teritorija slobodne Bosne. Prije nego koja nam inače fali, za koju nemamo snage Memije, generalnog direktora RTV BiH –
što krenemo – tragom bilješki i prisjećanja – – kad je treba na četnika i ustašu okrenuti, prvorazredan novinarsko-snimateljski tan-
stazom kojom smo iz opsjednutog Sarajeva, žalosti moja!) Uzalud je ljudima bilo objaš- dem: ratni reporter Mirza Huskić, snimatelj
preko Hrasnice, Igmana, Pazarića, Zenice njavati da je – naprimjer – “sukob” i sukob Behudin Hozo. Gospodin Šaćir nalazi za
i Travnika stigli do Turbeta (ukliještenog na liniji Sandžaklije i ostali Bošnjaci i Bo- shodno da “velikom pjesniku” dade pratioca,
među četničke kote), i vraćali se natrag – sanci od takve političke, moralne i vojne i tu se, lijep kao slika, pojavljuje uzor našeg
neka bude kazana koja riječ o razlozima važnosti da bi ga Milošević plaćao tonama bosanskog vojnika, specijalac Hamo Džanić.
koji su jednog narodnog pjesnika nagnali zlata, desetinama tona zlata, kad ga ne bi Ekipu uljepšava, uz Hamu, i gospođa Sabija
da, nakon desetodnevnog izleta u festival- bilo, da ga stvori. Uzalud i desetina takvih M., Sarajka, izbjeglica iz Goražda. Njeni su
sku Veneciju, poželi “zaći u narod”, svoj “sukoba” i sukoba. roditelji, Suljo i Ajša Delić, preživjeli klanje
bošnjački narod, za koga je znao – da ga ne na višegradskom mostu, nakon šest dana i
poznaje ni dovoljno ni kako treba. Valja, dakle, izaći na teren, vidjeti šta šest noćiju pješačenja obreli se negdje oko
se da vidjeti, shvatiti koliko se dade shva- Olova. Sada se nalaze u nekom izbjegličkom
Čemu je svako ko ima oči i mrvu pameti titi. Ovaj je pisac uz to gotovo prikrivao i logoru u Zenici. Kamera će bilježiti susret
svjedočio ovu godinu i po dana u opsjednu- od vlastite svijesti i savjesti čudno osjećanje iz smrti pobjeglih roditelja s kćerkom. Čuli
tom Sarajevu? Između ostalog, svjedočio je da nedovoljno poznaje svoj narod. – Valja, su jedni za druge prije pet mjeseci, nisu se
ponajviše nicanju, narastanju i ukorjenjenju dakle, učiti lekciju poznavanja vlastitog na- vidjeli godinu i po dana. n
strahovitih podjela i animoziteta unutar ono- roda. Valja, zatim, tamo “na terenu” kazivati
ga ovdašnjeg naroda koji sebe naziva dvojako:
Bosanskim Muslimanima i Bošnjacima. Taj
je narod, sasvim očigledno, osuđen na smrt.
I dok doživljava vlastito smaknuće – nalazi

STAV 18/10/2018 31