Page 27 - STAV broj 204

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (14)

ŠTA JE TO ŠTO DRŽI

OVAJ BOŠNJAČKI NAROD

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje
dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne
vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će
možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam
dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer
zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od
naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala
gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

kad se slobodnom Bosnom putuje u karava- Potegne kameru, opiči svjetlo i udri “krup-
nima, putevima takvim kakvi su, mrakom i njak”. Ne da se vojnik, reže li reže, mljacka li
maglom!? Kome se god u kamionskoj koloni mljacka. Al’ se ne da ni Kadaif. Bezbeli, zuji
trefi takav defekt – stala je kolona. Postiđuje naprazno, da ne troši baterije, traku, ali je
nas tada vlastita nervoza i to što je ne umije- kamera u onoga uperena k’o snajper. Poče da
mo prikriti, a impresionira hladnokrvnost s se znoji, na minus petnaest. Kadaif obigrava,
kojom vozači, zajednički, satima otklanjaju donji rakurs, gornji rakurs, ni dvadeset centi
kvar na jednome od motora. Tek ponekad od nosa ispod koga nestaje pečenica.
Piše: poneko od nas iziđe da vidi “hoće l’ šta bit” Hoće l’ onaj popustiti, il’ spakovat pečenicu?
Abdulah SIDRAN – ko da bi išta vidio i shvatio taman da pred Popusti. Nudi Kadaifu komadić, na onom
auto-servisom gleda, a ne u ovoj mrklini, na krivom nožiću.
ovome mrazu, u ovome paklu. Sjedimo zato Kadaif uzima, odlaže kameru. Aplauz za
uljim sahat i po u geografsku kartu svo- na karoseriji, vezemo priču. Behudina Hozu – Kadaifa, snimatelja Televi-
je domovine ama da vidim kuda smo – Navider taj tranzistor, neće ti ruka otpasti. zije Republike Bosne i Hercegovine.
se mi to kretali šest dana i šest noćiju Okreće mladić “kurblu” na tranzistoru, Poslije, iza ponoći, pred nama zaglavio šle-
Bod Hrasnice do Zenice! – i osjećam se da čujemo vijesti. Minut navijanja, tri mi- per, duža prikolica od kamiona što je vuče. Nema
baš kao ono tele pred onim šarenim vratima. nute slušanja. Tako mu rekli u UNPROFO- lijeka. Nabacuju ljudi sijeno, kamen, drvo, gu-
Gdje je Bradina? Onomad – prije ovog planira- RU, gdje ga je kupio. Ručni tranzistor, ništa raju drugim kamionom – još. Dok ne dođe ne-
nog zločina, kojemu tepaju da je rat – kad god baterije. Četrdeset maraka platio, da ponese što, iz Fojnice, da odozgor povuče, nema lijeka.
bi na Bradinu nailazili, znali smo da stupamo ocu, u Zenicu. On radi u zeničkoj veterinar- Imaju negdje okolo dva planinarska doma.
na tle stare bosanske pokrajine Hercegovine, i skoj stanici. Jedan drže “Crni labudovi”, drugi normalna
kako to da sad, kad nam rekoše da idemo u Vi- – Hoćeš li mi ga prodati? – pitam. Neće. bosanska Armija. Ko će tamo, u ovo doba?
soko – moramo na Bradinu? Pustim da prođe vrijeme, pa nastavim: Bogami, neki odoše, ode i Kadaif. Pored puta,
Opomenuše me nekidan bezbjednjaci iz – Zna l’ ti otac da mu nosiš tranzistor? na proplanku, plast sijena. “Katoličko sijeno,
Prvog korpusa da ne baratam suviše preciznim – Ne zna. slobodno uzimajte!” Odavde su se, dakle, iselili
terminima i toponimima, pa ih ovdje valja izo- – Da ja tebi lijepo dam pedeset maraka, ti Hrvati, katolici, prevario ih Boban, namagar-
stavljati. Mada to zvuči bedasto, jer onaj ko je ocu daj deset, ti na svom, ocu draže nego da čio Otac nacije... Utovaramo sijeno na karose-
operacionalizirao projekt usmrćenja Bosne i je dobio tranzistor, a meni zauhar, da imam riju, svako za se, valja na limu, u ledenoj noći,
Bošnjaka (Generalštab JNA, ko bi drugi?) zna tranzistor na putu. ležaj spremiti.
napamet svaku travku, svaki potok, na svakom Bla, bla, nek se nešto događa. Čujem, već drugi put, iz usta Bošnjaka
pedlju projektovane “velike Srbije”. I gdje je Majda plače za ocem kojeg ustaše drže u (muslimana) kako nekome “jebe balijsku mater”.
prvi balvan stavio, zna zašto ga je baš tu i baš Kreševu, osam mjeseci, prava-zdrava. Sestru Eto čuda jezika! Pogrdni naziv za Bosanske
tada stavio. Kao što, bezbeli, zna i za postoja- nije vidjela godinu i po. Onaj vojnik razgrno Muslimane – balije! – ušao u njihov jezik i
nje ovih starih austrougarskih šumskih puteva, hljeb u krilu, a iza hljeba, među koljenima, upotrebu kao oznaka za lošiji dio naroda, za
koje mu nije bilo u računu da “drži”, nego se krišom reže pečenicu, čakijom je prinosi do lopova, ratnog profitera, bijednika i kukavicu...
zadovoljio time da ih na određenim dionicama usta, ham-ham, ham-ham. Jebe se njemu što je Čekamo zoru, cvokotavu, u hotelu “Karo-
“kontroliše vatrom”. okolo sve gladno-žedno. Rezne, pa ham-ham. serija”. Sve se nekako može zaštititi, utopliti,
Tražim na karti ono mjesto gdje se naš – Dajder, Sabija, one Izetove jabuke, ovo prekriti i zamotati – koljena nikako. Ubi led.
kamionet pretvorio u hotel, kojemu začas da- se ne može gledat’. Šta je to što drži ovaj bošnjački narod?
dosmo ime: hotel “Karoserija”. Mogli smo, Sabija dijeli jabuke ekipi, pokoju narodu. Ne mogu zaspati, u stihovima tražim od-
čini mi se, putovati i tri mjeseca – da sve bi- Osevapio se Izet. govor. Šta ga je stvorilo, šta ga drži na okupu,
jaše “regularno” – a da se ne upoznamo jedni Al’ onaj vojnik ne prestaje, otkle li samo šta je njegova temeljna duhovna supstanca?
s drugima, da ne čujemo jedni o drugima pri- vadi nolku pečenicu, ko da je sušeno tele uprtio? Ako nije ljubav, ne znam šta bi drugo mo-
ču. Ali, kako će, pobogu, išta biti “regularno” Dodija Kadaifu, njemu kraj uha mljacka. glo biti. n

STAV 31/1/2019 27TAV 31/1/2019 27
S