Page 54 - Infuzija

Dora Kokalović: Da se ne bavite pisanjem, koje
zanimanje biste izabrali?

Dorta Jagić: Socijalni rad, nešto s rubnim
skupinama. Naprimjer, u staračkom domu ili s Nema čovjeka

djecom. To se dosta vidi u mojoj poeziji, u prozi.

Diraju me sudbine ljudi s margina društva. bez priče...
Neki kažu, zezaju me, kako sam ja nesostvareni

socijalni radnik. Ljudi su priče, svaki čovjek

ima vrijednu i važnu priču. Nema čovjeka bez
priče.

Knjižničarka dr. sc. Mila Mikecin i
učenici 3. d razreda: Ivan Braovac,
Ante Cota i Dora Kokalović sa
spisateljicom Dortom Jagić

Dora Kokalović: Spomenuli ste inspiraciju, smatrate li da dolazi iz naše

nutrine, podsvjesti?

Dorta Jagić: Baza svijesti vozača ZET-a i nas umjetnika je zapravo
nadrealističke prirode. Svi moramo pustiti kontrolu navečer kada idemo
spavati, ne sanjamo ništa logično i normalo, nego apsolutni nadrealizam.

Najracionalniji ljudi mogu sanjati najnebuloznije stvari. Uostalom, kada
si i najracionalniji, što čovjeku sve kroz pamet prođe tijekom dana; sam
sebi se čudiš, svojim mislima kao da su neki ubačaji. Nismo mi kao što

Decartes nalaže, superracionalna bića, strojevi – uopće nismo takvi. I
najnormalnija osoba u svom životu će iskusiti potpuno iracionalnu
epizodu, ako ne baš ludilo. Stoga, sigurno da puno toga kod umjetnika
dolazi iz podsvjesti, kao i kod drugih ljudi koji nisu umjetnici, samo što oni
ne izraze to, dok mi imamo potrebu izraziti te impulse koji dolaze iz

podsvjesti.

48