Page 23 - PIP

izvedbenoga događanja, iskušavanje i fino moduliranje vlastitih izvođačkih snaga i kapaciteta ovisno o konkretnome izvedbenom kontekstu. Osim pozornosti na izvedbenu građu i bivanje na sceni, osobito kad se naoko ništa ne događa, što zahtijeva izvođačevu koncentraciju na učinke njegove prisutnosti na građu i gledatelje, uključujući osvještavanje i kontroliranje stanja, emocija, sugestivnosti, intencionalnosti i dr., tu je i rad izvedbe kao samosvojnoga entiteta koji izmiče izvođačevu upravljanju i emanira značenja u sprezi s izvedbenim kontekstom, s čime izvođač također mora balansirati. To je izraženije u predstavama koje uključuju moment publike, kao Staying Alive i Lady Justice, bilo u podupiranju izvođačice u izvršenju zadatka kinestetičkom empatijom ili prihvaćanju uloge u razmještanju rekvizita u izvedbenome prostoru, dok se u drugima, Modalnim glagolima primjerice, u kojima se također prihvaća da publika prepoznaje opća mjesta, više polaže na impostiranje glasa, stav tijela prema sadržaju koji se iznosi, sinergiju govora i pokreta i druge srodne elemente.
Jezik
Jezični te komplementarni gestovni i mimički kodovi u fokusu su Jasne Vinovrški podjednako kao i pokret. S aspekta plesa kao naglašeno tjelesne umjetnosti upotreba jezika i govora kao njegova pojedinačnog očitovanja nije disparatna, štoviše proizvodnja govora može se poimati kao ukidanje granica tijela i širenje u prostor. Riječ ostvarena govornim aparatom vibrira prostorom zauzimajući ga. Istodobno, otkidajući se od tijela, riječ ne pripada ni tjelesnome ni izvanjskome prostoru, već se raspodjeljuje među njima. Time na vidjelo izlazi govornik kao medijator i riječ kao objekt koji se ostvaruje u prostoru poput pokreta, čime već ulazi u polje koreografskoga istraživanja. Zbog navedenoga rascjepa govor se pokazuje kao drugost jezika – koji kao društveno ovjeren sustav na nesvjesnoj razini djeluje u oblikovanju značenja – jer proizvodnja govora uključuje i razne jezične omaške, zapletanja jezika, zastajkivanja, krive naglasne ostvaraje i drugo, narušavajući semantiku riječi, rečenica i
nadrečeničnih cjelina. Semantičko polje u nekome prirodnom jeziku bitno određuje način povezivanja pojedinih gramatičkih vrsta, što znači da remećenjem poretka riječi i drugim razlaganjem strukture dolazi do stanovite desemantizacije ili resemantizacije. Osim što se tako razložene jedinice mogu zvučno ili vizualno komponirati, kao pandan kompoziciji pokreta, desemantizacija slabi odnose moći, time i inherentnu ideologijsku represiju, koje jezik postvaruje s obzirom na to da uvjetuje našu predodžbu o svijetu. Među ovdje razmatranim predstavama bavljenje jezičnim strukturama najeksplicitnije je u Modalnim glagolima, u kojima ti glagoli kao suznačni glagoli izražavaju mogućnost ili nužnost i takvi izravno impliciraju odnose moći. Ti odnosi nisu u svakome jeziku jednako uređeni jer se pojedini jezik i pripadna kultura međusobno zrcale, jedno drugo determinirajući i proizvodeći. Imajući u vidu da se stoga i značenja modalnih glagola mijenjanju od jezika do jezika, autorica analizira kako se te razlike u rasponu jezika koje govori odražavaju na tjelesnost i izvedbenost. Promjene su vidljive već u načinima na koji izgovaranje distinktivnih glasova u jezicima utječe na mimiku lica. Također, mijenjanjem zvučnoga okoliša povećava se broj mogućnosti kojima autorica i izvođačica može odgovoriti na određenu izvedbenu situaciju, dopuštajući joj poigravanje konotacijama, jezičnim metaforama i društveno- komunikacijskim stereotipima, poetiziranje jezika, eksperi- mentiranje zvučnom razinom jezika, izražavanje karaktera pojedinog jezika kvalitetom pokreta itd. U pogledu odnosa moći uporaba više jezika u izvedbi intrigira i zbog činjenice da se u plesnome svijetu, a i globalno engleski pretpostavlja kao lingua franca, zbog čega dolazi do ne uvijek poželjne unifikacije. Staying Alive autorica također realizira višejezično, odnosno na engleskome i na jeziku države u kojoj izvodi, a to, sugerirajući iskustvo barijera u sporazumijevanju koje je svatko iskusio, može biti podlogom za humorne obrate. Zahvaljujući većem broju izvođača, u Ansamblu pak iskaču dva postupka. Najprije se prizorom usmenoga samopredstavljanja prekida motrenje vizualnoga tijeka te se tako pruženim informacijama utječe na opažanje daljnjih zbivanja i njihovo razumijevanje. I potom se, reverzno, prizorom preklapanja glasova i međusobna nadjačavanja ili govorenja uglas, riječi pobijaju i demitizira njima uspostavljen univerzum.
23