Page 24 - PIP

Solo vs. kolektiv
Forma sola od ranoga modernog plesa povezuje se s emancipacijom pokreta kao uvjeta samosvojne plesne umjetnosti te emancipacijom tijela od raznih stega, pa i one koreografske. Drugim riječima, solo se ponajprije uspostavio kao forma u kojoj autor sam koreografira i izvodi svoj ples kao eksternalizirano pojedinačno iskustvo. Nastavljajući se na to, solo je i danas najčešći način predstavljanja vlastitih umjetničkih nastojanja. Ne treba zaboraviti ni da je solo najjeftiniji produkt koji kola umjetničkim tržištem, no taj rukavac ovoga puta ostavljam po strani. Želim reći da nije ništa neobično da je Jasna Vinovrški odmaknuvši se od izvođenja djela drugih koreografa i u traženju autorskoga glasa pribjegla solo formi, no u tome se izdvaja činjenicom da je nakon početnoga Mittelwelle AFC-a na njegovu svojevrsnom nastavku, solu Which Club? surađivala s plesačicom Unitom Gay Galiluyo, da bi se tek nakon više projekata koje koreografski potpisuje vratila propitivanju i izvođenju sola, najprije u Modalnim glagolima, potom u Staying Alive i Lady Justice.
Iz toga se može zaključiti da Jasna Vinovrški otpočetka ne pristaje na fetišiziranje koreografskoga stvaranja kao invencije jedinstvena i neponovljiva talenta te da solo poima kao rad i oblik koji nastaju uvijek u nekoj relaciji, prema suradnicima, prema društvenome kontekstu, prema publici. Posljednja tri sola stoga je moguće promatrati u smislu zgušnjavanja estetskih odrednica i osobita autorskog zrenja. Posebno se to zanimljivim čini jer nakon njih slijedi predstava Ansambl u kojoj autorica s plesačima ansambla, Studija za suvremeni ples pojedinca sučeljava kolektivu, i na razini umjetničkoga stvaranja i na razini organizacije. Oslanjajući se na individualizam s kapita- lističkom potkom te socijalističke zasade tomu nasuprot, postavlja se pitanje koji je oblik zajedništva moguć u ansamblu u kojem pojedinac ne zastupa samo svoj glas, ali ni kolektivno apstraktne interese, odnosno u čijem se djelovanju istodobno prelama i pojedinačni i kolektivni identitet. Koji status ima takvo djelovanje u odnosu na solo kao formu poduprtu filozofijom individualizma,
a koji je u temelju razvoja suvremenoplesne umjetnosti? Možemo li govoriti o kolektivnome subjektivitetu i kako se on ostvaruje? Kako se pritom raspodjeljuje odgovornost za umjetnički čin, za bilo što drugo?
Od pozornosti prema nemoći pojedinca pred birokratskim sustavom i obespravljenosti migranata, preko upućivanja na obrasce i strukture koje podupiru mehanizme moći do kolaborativnih i kuratorskih projekata usmjerenih na jačanje spona berlinske scene, u umjetničkome djelovanju Jasne Vinovrški iznimno je naglašen socijalni aspekt. Dok revidiram i preslagujem ove posljednje retke dan nakon snažna potresa u Zagrebu, u vrijeme brojnih restrikcija u pokušaju sprečavanja širenja koronavirusa, čime je umjetnost trenutačno svedena na razmjenu digitalnih zapisa u virtualnome svijetu, njezina senzibiliziranost prema društvenoj problematici i okrenutost zajednici poprimaju novu dimenziju. Hoće li umjetnost ovakva kakvu poznajemo opstati, hoće li se društveni sustavi pred silom prirode mijenjati prema boljim i ravnopravnijim prije svega ovisi o snazi i neposredne i šire ljudske zajednice. Jasno je da će tu etika imati prednost pred estetikom, ali nedvojbeno je da umjetnost izgrađuje duh zajednice. Crpe iz zajednički oblikovane stvarnosti i prevrednovano vraća društvu.
24