Page 82 - STAV broj 353

APOKRIFNI FRAZARIJ

Izgnanik pred svojom bistom praznom traži grad i dom
KESTEN, LIPA

I JORGOVAN

Bili smo zaista mladi i sve nam je bilo vezano uz svijet teatra koji se događao
svuda oko nas. I istodobno gledaoci i sudionici. Kakav izazov! Mnogo nas je
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ bilo. Svako je imao svoju posebnost. Ipak, isticali su se Nino, Tahir i Boris.
Vidim nas kao zaleđene slike iz nekog drugog vremena. Slike sa zaleđenog
jezera koje se pomjeraju kao uspomene što se sudaraju jedne s drugima.
P amtim ga. Stajao je tu valjda od pamtivijeka. Zato nešto kazati, a potom nekako nervozno iščezne umotana u
sam se i osjećao sigurno kad se tu oslonim.
plašt tajanstva.
Strah me je brda gdje sam nikao Pamtim selo lijepog imena Lipovac.
Iznad sela je poznati manastir dvostrukog imena sa stabli-
gdje sam rastao ma koja koračaju naokolo poput nervoznih putnika.
Tu je sjekao nož mi korijen Bio sam tad vojnik.
mrzlim sječivom Došli smo jednog dana u kamionima s opremom i iskrcali
Putovao sam se na rubu smrdljivog potoka koji je očito nekad bio pristojno
sanen uređen. I lijepi mali kameni most ispred školske zgrade jasno
budeći se tek tren je svjedočio o tome.
kad bi mi na stopu u drvoredu Kako su ga stanovnici ovdašnji pretvorili u jadnu deponiju
pao kesten koja je sve gušila, nije jasno.
Smrad je napadao sve oko sebe.
U prodavnici na uglu netom Čistili smo potok čitav dan. U početku je to ličilo na ne-
vidjeh sepet moguću misiju, a što je vrijeme više prolazilo, preobražavalo
u njem do kestena kesten se u izlet i, kad smo spojili pripremljene cijevi do samog vrela
i kao u sjećanju – moglo se disati.
prepoznah u sebi jesen I zaboravljeni mirisi su stizali do nosnica.
Prije svih lipa.
Drvored kojim sam basao Predvečer su došle djevojke u nošnjama sa svježim lepinja-
od klupe do klupe ma i janjećim pečenjem. Bilo je i pivo, naravno.
osmijehe je brojao žena Mnogo godina kasnije jedan mi je sonet pomogao da se
na čijim licima sjetim dana u tom selu.
smrt sam prepoznavao I Skenderovih stihova koji su u školskoj biblioteci čekali
svoju da ih neko otvori.
što se kao kesten Dotad su ih čitale samo oči jorgovana koji je virio kroz
ka slivniku kotrljala prozor.
Sličan jorgovan je, daleko odavde, kucao na moj prozor i
Bila su to kestenova vrata korza. skrivao svoj tajnoviti ljubičasti miris.
Sve me to podsjetilo na događaje jedne studentske noći. I moj sonet SKENDER U SARAJEVSKOJ KIŠI vidim
Bili smo zaista mladi i sve nam je bilo vezano uz svijet kao oči jorgovana.
teatra koji se događao svuda oko nas. U pljusku ledene kiše s ovratnikom brončanim
I istodobno gledaoci i sudionici. Sjećaš se pupoljka munje, lahkog poput lijeka
Kakav izazov! Srčeš srh zavičajni, vonj konja, miris mlijeka
Mnogo nas je bilo. Svako je imao svoju posebnost. Ipak, I brodiš usred granata, nevidljiv, kip pramčani.
isticali su se Nino, Tahir i Boris.
Vidim nas kao zaleđene slike iz nekog drugog vremena. Više nisi ni mjed. U podrum su ti glavu skrili.
Slike sa zaleđenog jezera koje se pomjeraju kao uspomene Izgnanik pred svojom bistom praznom traži grad i dom.
što se sudaraju jedne s drugima. Iz zemlje te slijede čitači i bruje gradom,
Iznad jezera je dvorac. Nalik na jastreba. Šejtanski svrtak raste, mač u pjeni čini cvili.
Takvo mu je i ime.
Jastrebarsko. Glava od tuča tumara, u njoj odzvanja sonet
Bio je neki praznik i dvorac-muzej, zatvoren za druge, Tevhid za mrtvu majku, zemlju, tarih za munaru
dočekao nas je kao kuća u koju dugo nismo svraćali. Duha, dok ne srne u zviježđa sna – mišljen komet
Kuća u kojoj smo odigrali predstavu čiji dijelovi i dalje
žive i preobražavaju se u svijesti sudionika. Čija slika, paun blještavi, trne u bunaru.
Nikad tu predstavu nisam zaboravio. Ponekad je iznenad- Raspukla se ko jelek hrsna i srhna krajina
no vidim, kao u snu, s nekim novim prizorom, kao da mi želi Kroz nju teče nebo, u njem smaragdna riba ina. n

82 10/12/2021 STAV