Page 67 - STAV broj 336

urođenom moći nad ljudima, okrutnom i
nemilosrdnom, da je svakog nastojala po-
drediti sebi. Najgore je padalo Vukcu to što
je još od njegovih najranijih godina osje-
tio da on, sin njegov najstariji, Hrvoje, na
svo to njegovo nastojanje gleda s prezirom
i u njemu, ocu svom, Vukcu, vidi običnog
vazala i slugu, a sve se znatiželjnije raspi-
tuje o stričevićima svojim, Vuku i Pavlu i
Vlatku, sinovima Vukoslavovim, i Grgu-
ru i Vladislavu, sinovima Pavlovim, koji
prekršiše sveto pravilo o vjernosti među
Hrvatinićima te izdadoše bana Tvrtka i
odmetnuše se i predadoše grad Ključ kra-
lju ugarskom Ludoviku i udariše s njim
na Bosnu i na krv vlastitu. Jedna povelja
iz 1366. godine kazuje kako je ban Tvrtko
svome vjernom vojvodi, ručniku i prista-
vu Vukcu Hrvatiniću poklonio cijelu župu
Plivu s gradom Sokolom, i pride još zemlje
Vlatka Vukoslavića, sina brata njegovog
Vukoslava, koje su još od Stjepana I Ko-
tromanića pripadale rodu Hrvatinićkom,
a sve kao nagradu za vjernost i što ga od-
brani od ugarske vojske, kojoj se pridru-
žiše i njegovi nećaci.
SA SVIH STRANA
U nemilosrdni vrtlog historije Hrvoja
izbacuje jedna povelja. Četiri godine prije
smrti njegovog oca Vukca, hrvatsko-ugarski
kralj Ludoviko I Anžuvinac, ne bez utjecaja
Elizabete Kotromanićke, naziva ga knezom
i vjernim vitezom, a otac njegov, nemoćan
i star, kleči pred kraljem Tvrtkom i moli
ga da se ne odriče tridesetogodišnjeg Hr- Podmićuje posjedima i titulama i, u želji čas je u Splitu, piše pisma i traži savezni-
voja. Četiri godine kasnije, na samrtnom da vlada sam, nagovara hrvatske plemiće ke; čas je u Zadru, u Katedrali Svete Stoši-
odru Vukac ponavlja svoju molbu, ovaj put da otmu Elizabetu i Mariju. Zatočili su ih je, stoji, prvi do Ladislava kleknutog pred
kao posljednju želju čovjeka koji je cijeli u Novigradu pored Zadra. Elizabeta tada ostrogonskim kardinalom Ivanom Kaniža-
život potrošio u kraljevoj službi. Tad Tvrt- biva zadavljena, a mnogi historičari tvrde jom, koji mu stavlja krunu na glavu i pro-
ko svom dijaku naređuje da razveže svite i da su to učinili ljudi Žigmundovi. I Marija glašava ga kraljem ugarskim i hrvatskim.
umoči pero u tintu i pod posljednjim udi- je navodno trebala doživjeti istu sudbinu, I zatvara oči za trenutak, on, Hrvoje Hrva-
sajima Vukčevim sina njegovog imenuje ali nju spašava bosanski kralj Tvrtko, i to tinić. Iz mraka u sebi izvlači sliku u kojoj
velikim vojvodom bosanskim i potvrđuje pomoću Mlečana koji ga proglasiše poča- kleči pred samim papom dok ga ovaj kru-
mu sve očeve posjede i širi ih Bilom u do- snim građaninom Venecije. Kažu da Ma- niše i imenuje kraljem nad cijelom Hrvat-
lini Lašve. Bila je godina 1380. i Hrvoje rija nikada nije oprostila Žigmundu i da skom i Dalmacijom i Ugarskom i Bosnom,
je svom silinom uletio u haos dinastičkih su živjeli odvojeno. Neki njegov rukopis jer, otvara Hrvoje oči naglo, ne vjeruje on
borbi, vjeran samo đavlu u sebi. prepoznaše i u njenoj smrti. Nesreća je baš tim biskupima, pogotovo ne ovome
Tih godina počinju žestoke borbe oko bila više nego sumnjiva: u visokom stadi- Kanižaju. Kada dođe čas, njega, Hrvoja,
prijestolja između Žigmunda Luksembur- ju trudnoće pala je s konja. krunisat će papa. A da je bio u pravu, po-
škog i Ladislava Napuljskog. To klupko, I Hrvoja zatičemo na strani Ladislavo- kazat će se već za dvije godine kada se taj
skušljano od dvorskih intriga i bolesnih voj. On zauzima Bihać i udara na Sokol, isti pretvorni Kanižaj prebaci na stranu
ambicija, historija je do sada razmrsila u na Klis, lomi gradove po Dalmaciji. I kao Žigmundovu. I ono što mrzi kod drugih,
tolikoj mjeri da se zna kako su svi Kotro- da se udvostručuje, utrostručuje, udese te- kod sebe ni ne primjećuje, jer i sam je već
manići bili protiv Žigmunda. Optuživali rostručuje, ima ga svugdje. Čas je u Biha- na Žigmundovoj strani. I ne samo on. Svi
su ga da je ubio njihovu rođaku Elizabetu ću, gdje, zadihan, krvavog lica, izronivši Kotromanići oprostili su mu Elizabetinu
kako bi se dokopao prijestolja. Historičari iz bitke za Kralje, skače s konja i sabljom smrt, pa zašto ne bi i on, Hrvoje, Hrvatinić,
kazuju da je Elizabetina kćerka Marija bila rastjeruje Dominikance koji pred Crkvom koji ih je sviju podjarmio, jedu mu s dlana
vjerena za Žigmunda još dok je njen otac svetog Ante podigoše lomaču za heretike; ti Kotro manići. Nakon smrti Tvrtkove on
Ladislav bio živ. Nakon njegove smrti, dvije čas je ovdje, u Jajcu, gdje se spušta pod ze- je stvarni vladar na Bosni, i na Dalmaci-
godine pošto je Hrvoja imenovao knezom, mlju i obilazi radnike koji danonoćno kle- ji, i u Splitu. Tako je malo ostalo pa da se
Marija postaje ugarska kraljica i udaje se za šu kamen i otvaraju u njemu oltare i krip- konačno na glavi jednog Hrvatinića nađe
Žigmunda. On tada ima 17 godina i njego- te i cijelu crkvu; čas je u Ključu, zavaljen kruna i tako naplate sva ona poniženja i svo
va ambicija mjerljiva je samo s visinama iz u sudbenu stolicu, dok pred njega izvode ono sluganstvo koje su otac njegov Vukac
kojih Bog šalje gromove. Kuje strašan plan. tužitelje i tužene i svjedoke i traže pravdu; i djed njegov Hrvatin podnosili.

STAV 13/8/2021 67