Page 81 - STAV broj 336

U labirintu ljudskih sjena
JEZIK ETIKE S JEDNIM PRSTOM

UPERENIM U PROŠLOST, A SA

SVIH OSTALIH DEVET U FUTUR

Almir Zalihić, Kruna svega srušenog, Društvo pisaca BiH,
Piše: Ljiljana TADIĆ-ADŽAMIĆ
Sarajevo, 2020.

ogubljenost modernog čovje- futur, koji se s neizvjesnošću u ring hvata
ka, njegova labirintska po- i kojoj ćemo jednoga dana umaći ili joj se
zicija među ratovima i isto- klecavih koljena pokloniti. Stoga i naslov
P vremenim bjegovima iz i od krunidba svega srušenog, da bi se ispod te
njih, obol iznajmljenim kućama bez ruševine ipak uspio pronaći neki album,
povratka ključa te osamljen i rijetko palimpsest kojim bi se moglo krenuti is-
shvaćen homo sapiens u društvu koje početka. Optimizam!
halapljivo njeguje samo Ja i vlastiti ego
– goruće su teme stihova ove zbirke, Ostajem nepomičan
teme kojima se lirski subjekt, i da želi, u tom pristanku na sumrak
ne može oduprijeti već one strpljivo koji nije sasvim ono što će biti smrt
čuče u njemu čekajući da lavina izraza niti ono što bio je život
krene. Subjekt te teme poput žive rane (Soba u kamenoj kući)
ustoličuje se s ljudskom univerzalnom
boli koja kroz vrijeme teče ne bi li barem Subjekt se ponajviše obraća samom
malo soli s iste te rane odsula te time bol sebi, proziva vlastite inicijale dijalogi-
kao olakšala... Rat i žrtva, rodni grad, zirajući s pluskvamperfektima života te
osamljenost u njemu, kaligrafija tišine osluškujući razgovore mrtvih, strahote
rječitija od leksema – ta psihologija ko- krematorijske peći u Dachau, smrt ne-
joj se ljudska lica u prolazu grotesknim dužnih ljudi na srebreničkim proplan-
osmijehom smiješi – ovako stihovi Al- cima... Ovi su stihovi potresni, temat taj
mira Zalihića alegorijski nenametljivo “krik žrtvenog stada”, ubistva bez reda,
pišu svoju malu potrebu za nebom i ne- gdje je zemljica tijela primila i ista kosti
koliko zvijezda u i na njemu. izbacila... U tim besjedama, subjekt A.
Trudeći se uhvatiti zračak optimiz- Z., pijan i nag kao od majke rođen, pro-
ma i svjetla, čitatelj će napokon odustati govara o traumama, o vlastitom grobu
shvativši da su ovi versi pečat duša rat- bez tijela do groba očevog; to je monsun-
nih žrtava, njihov mrtvi a glasni vapaj te getoizirani idejno-poantski val, sve se ska tuga, nepostojeći osmijeh i obilježje
prostor uskovitlane ljudske nesreće, koz- svodi na ogoljeno i “autentično”, subjekt kroz čitav život. Čitajući u tišini Zalihi-
mopolitska renesansa prošlog i trenutnog otvoreno zbori o onome što ga tišti, boli, ćeve verse, čitatelj uviđa koliko je dubo-
s uprtim prstom na buduće možda nade, izjeda i mori te sve ono što gorči papir će ka tuga datumom zaboravljenog čovjeka,
možda iluzije. No, unatoč tome, subjekt pretrpjeti. Zato je Zalihićeva poezija ne- tuga nakon ratnog zla; žrtve pokopane u
se vješto odupire patetici, kolektivnom i pošteđena tabuizama, sva je u svojoj otvo- jednoj i jedna u tisućama, u sobama bez
samosažaljenju, istina katkad istrošen i renosti obgrlila ruke recipijenta kako bi uspomena. Samo njihov alegorijski vapaj,
ispražnjen životnom kolotečinom, isku- mu, izravna, direktna, bez dodvoravanja, krik i gluho uho modernog čovjeka koji
stvom i razočaranjima, gdje se još uvijek (p)osvjedočila što iznutra i po srcu grebe. se zaluđuje x-faktorima, zadrugama i osta-
i unatoč tome želi trčeći preteći vlastita Tu negdje stanu te tuge, u bore oko lim maloumničkim šundovima.
sjenka, žele puštati zmajevi u sumrak, očiju, u iščezloj osmanskoj arhitekturi Stvarnost je lišena smisla i, kako to
kad smo uvijek bliži pitanjima vječno- praznih snova i sumnji u boje oko nas obično biva, mrtav pjesnik preživi svo-
ga odlaska. koje ukrašavaju kavez naših čamotinja. je stihove pa oni njega. Poezija uistinu
Zalihićev stih za čitatelja je ne štedeći, To i jesu jednim dijelom velike teme ko- pretvara povijesni trenutak u “vječni tre-
subjekt je smireni lirski “narator” koji ono jima se pisci uvijek bliže i vraćaju, gdje se nutak” povijesti, reći će subjekt, dok svi
što želi ispisati kopira na papir ne bi li on iz (de)centrirane strukture teksta zakora- njegovi unutarnji dijalozi te i oni s čitate-
mogao katarzično revitalizirati prostor čuje u dinamičnost emotivno-kognitivnog ljevim prisustvom usaglašavaju ambiciju
između buđenja, bunta i umornoga sna. senzora (ne)rečenog. Taj jezik etike opomi- da se i dalje kroz pjesmu traje, u njoj bo-
Tekstualna umreženost tematskog opusa nje u ovim stihovima, jednim prstom upe- ravi tražeći neumitno svoj djelić prostora
“prelijeće” granice cenzure, poništavajući renim u prošlost, a sa svih ostalih devet u i vremena u ovom napaćenom svijetu. n

STAV 13/8/2021 81