Page 77 - STAV broj 336

vrijednosti, okljaštrenost samoosje- prazninu…” (početak pjesme Fascina-
ćanja života u čovjeku (koje nije više cija, str. 41.)
usporedivo sa sveprisutnošću, sveobu- “predmeti kupljeni/(za svega neko-
hvatnošću i sveobnovljivošću kružnog liko lira)/ u istanbulskim antikvarnica-
toka vode – već s halapljivošću virova ma/ pretvoreni su u hrpu/ razlomljenog
koji nas gutaju i proždiru, čim u tu stakla/ i takvi krase/ trpezarijski stol //
vodu samooćutljivosti zaronimo)... to zbog mirisa/ krhotinama je dodala/ pr-
je ozračje u kom pokušavamo prolazi- stohvat sasušenih biljaka -/ uspomena
ti kroz ovu neobičnu knjigu poezije. na Mısır Çarşısı // kolač (kombinaci-
Dosljednost, brižljivost u kompo- ja nara i pistacija)/ čiju si crvenu boju
novanju ciklusȃ i knjige, nastojanje na objašnjavao/ stidom pred ženskom lje-
“artikulaciji krika”, neposustajanje u potom/ (a potom zauvijek/ umuknuo i
evokaciji “ontičkog kolapsa”, ali i ne- ustuknuo)/ razmazan je po zidovima/
posustajanje u rezolutno negativnom sjeverne sobe // tako ukrašen životni
stavu i odnosu prema “samodovoljnosti prostor/ svjedoči o unutrašnjem miru
pjesme” (kao barem neke estetske ostva- žene/ koja ne vjeruje/ da plavo oko
renosti, ako već nije moguća ontička donosi sreću/ ali njegove razlomljene
neupitnost njenih sastavaka/elemena- polovice čuva/ i s lijeve i s desne stra-
ta) – sve nas to upućuje na pomisao da ne srca/ po cijenu da joj one/ svakog
nije uopće u prvom planu TO “o čemu trena/ krvotok presjeku” (Soba za mo-
se radi”, to nešto “o čemu je riječ”, već litvu, str. 46.)
jedno sasvim određeno konkretno ni- Na taj je način, konceptualno gle-
šta (o čemu se ne može govoriti): ništa dano, vrlo efektno, “uključen” i tako-
i u stvarnosno-ontičkom smislu, ništa i zvani “vanjski svijet” u igru “iskuša-
u doživljajno-izražajnom (po-etičkom) vanja ništavila” – o čemu u narednom,
smislu. Ostaje samo pitanje recepcije – četvrtom ciklusu (O ljudima i ljuba-
kao pitanje izdržavanja u prolasku/pro- vi) također svjedoče pjesme-tužba-
bijanju kroz mrak nepostojanja. I TO lice reflektirane kao odraz epohal-
je pitanje nama, čitaocima, postavljeno. nog povijesno-socijalnog stanja (tzv.
Vrlo je zanimljiv i taj aspekt drastič- tranzicije, a zapravo besmislenog rata
ne relativizacije-ironizacije pjesničkog // ni po cijenu života // ne boj se prošlo protiv čovječnosti na ovim prostorima,
subjektiviteta – koji se, sasvim logično, je // dlanove naslanjaš na lice/ od njiho- još nezavršenog). To su, naprimjer, pje-
nameće i istura u prvi plan u ovakvom ve vreline/ krikove ispuštaš // bez riječi/ sme Oni, izgubljeni, Druga strana, Rubni
konceptu. Najdosljednije i najglasnije, suze gase požar/ i sve je završeno/ i sve prostor, Linija, krug i još poneki oblik (na
najuvjerljivije i najpotresnije to se pita- je svršeno/ bez riječi” (Bez riječi, str. 37.) str. 65-68. i 73-75).
nje postavlja u kontekstu (ne)ostvarivosti Treći ciklus (Osnova za strah) vrlo je Peti je ciklus u funkciji zaokruženja
interakcije, veze, razmjenjivosti ili ener- inteligentno smješten upravo tu negdje u kao “vraćanja u krhotinsko”, s fleš-efek-
getske protočnosti između rodnih pola- sredinu rukopisa (i ima za tri pjesme više tima ispražnjenosti-ništavila (koji se gor-
riteta (dakle, uvjetno rečeno – u “ljubav- od preostalih ciklusa, dakle dvanaest): koironično imenuju kao građa, materijal,
noj” tematici-problematici): on je kao svojevrsni “itinerer ništavila” kao Detalji za pjesmu):
“onaj koga volim/ kaza mi jednom/ da osmišljen i realiziran “pjesmama-puto- “na komadu zemlje/ veličine tačke/ ži-
sam mu potrebna/ i da sam posebna // od pisima”, pjesmama u kojima se ovlaš ili vimo trošeći jedno drugo // tako postojimo/
tog dana/ brinem o sebi/ hodam pognu- usput reflektira na druge prostore (sredi- i godinama/ opstajemo” (Početak, str. 87.)
te glave/ put posmatrajući/ ljude izbjega- ne, gradove, zemlje) u kojima se pjesnič- Zaključimo, ova je knjiga jedan vrlo
vam/ strahujem/ za sebe/ o sebi mislim // ki subjekt povremeno nađe (ali u kojima, odvažan i pažnje vrijedan pokušaj du-
i kišne kapi/ mogle bi me/ ubiti” (Sa- također, zapravo na isti način beznadež- hovno-poetičkog postamentiranja po-
mokontrola, str. 16.) nosti, nema mogućnosti toga nekakvog stapokaliptičkog samoosjećanja indivi-
“…spremni smo/ oči izgubiti/ “sebe pronalaženja”): dualiteta – koji se pritom očituje i rodno
za jednu riječ/ koja se prilijepila za “šta osjećaš dušo/ uspinjući se/ ka (“ženska vizura”) i kritički samosvjesno
nepce/ i izgovorena ne može biti bedemima Budima // hladnoću strah/ i intelektualno (beznađe aktualne povi-
jesno-socijalne situacije). Ovo nije knjiga
za “uživanje” u sentimentu, emocijama i
Ova je knjiga jedan vrlo odvažan i pažnje vrijedan stilizacijama – ona nas “udara po glavi”
pokušaj duhovno-poetičkog postamentiranja upravo onako kako to i nalažu i vrijeme,
i mjesto, i kontekst u kojima smo smje-
postapokaliptičkog samoosjećanja individualiteta – šteni. Ova je knjiga kao neki produženi,
koji se pritom očituje i rodno (“ženska vizura”) i kritički uglazbljeni i iščitljivi krik, individua-
liziran do ponestalosti-ishlapjelosti tog
samosvjesno i intelektualno (beznađe aktualne povijesno- nekog pjesničkog subjekta – ali i općečo-
socijalne situacije). Ovo nije knjiga za “uživanje” u vječanski i univerzalan (onako i onoliko
kako i koliko mu, kao partituri, skici ili
sentimentu, emocijama i stilizacijama – ona nas “udara po nabačaju i mi čitaoci možemo i moramo
glavi” upravo onako kako to i nalažu i vrijeme, i mjesto, i nadodati boje, instrumentale, aranžman
i voluminoznost vlastitog samoosjećanja
kontekst u kojima smo smješteni. i iskustva). n

STAV 13/8/2021 77