Page 47 - STAV broj 380

KRIVO SRASTANJE

Tragom majčinog glasa

KADA JE ČOVJEKU SVE

KRISTALNO JASNO

“Kada sam bila dijete, svi smo išli u mekteb. Moralo se, niko nas nije
pitao hoćemo li ili ne. Čujem, današnja djeca slabo idu u mekteb, a kona

Piše: Dževida reče mi neki dan da njeni unuci neće ni za pare. Ili odu koji put,
Sadik IBRAHIMOVIĆ pa nikad više. To nije dobro, nikako nije dobro”, reče jedva čujno.

edavno, nakon poduže pauze, ne bi išla, na tu bi kuću pali i sramota i – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar,
ponovo me je probudio majčin prezir. Eto koliko se nekad do naše lije- sve curi na njemu i pod njime, teško se ra-
glas, blag, nježan, prepun ljuba- pe vjere držalo. A ovo danas... Ništa, ni zabire onako slipav, prvi sumrak liči mu na
Nvi. Izgovorila je samo moje ime, stida ni srama. praskozorje, pomisli da je prespavao cijeli
ništa više. Dugo mi se nije javila, ali ovog – A, reci mi, šta ste učili u mektebu? dan i noć, uspaniči se, jadan, da kasni na
puta ne osjetih zebnju i sljedstveno sijaset Možeš li se sjetiti? posao, sad će vozač Reza, samo što nije, ili,
zapitanosti nego se, do najsitnijih deta- – Mogu. Kur’an, arapsko pismo, kira- još gore, možda je već bio, zvonio, dozivao
lja, prisjetih jednog od naših posljednjih et, akaid i šurut-i islam, ali ovo šurut-i... i, na koncu, otišao. Ne vrijedi tada ni či-
razgovora, jednog kasnojesenjeg, osun- Ne mogu se sjetiti... Kako ono bi... tati ili pisati nešto: knjiga sklizne, a ruka
čanog dana, mirnog, uobičajenog, ni po – Islamski obredi ili obredoslovlje. klone, jake su turobne misli u samotnoj
čemu drukčijeg u odnosu na prethodne – Jeste, tako je. Nego, jesi li napisao sobi između tri i šest, mnogo jače od bilo
i potonje koje smo proveli skupa, a zbog ono svoje, tekst za novine? kakve knjige, pa se takav koprca, hrve s
čega mi se baš taj dan tako snažno urezao – Evo pišem. pomamljenom tjeskobom u sebi, spreman
u sjećanje, nisam uspio dokučiti. Kako – Kako – iskreno se začudi. je svašta napraviti da je se kutariše, ona se,
god, dok ležim u polumračnoj sobi, pred Pišem u glavi. O tebi. O mojoj miloj pak, ne da, steže sve jače i nemilosrdnije:
očima imam savršeno jasnu sliku. Evo je: majci, mojoj najvećoj ljubavi. brze su tada odluke i listom budalaste, a
Na pragu devedesete godine, sva uro- Vidim, drago joj je. Na usnama zatrep- kajanje dugo i beskorisno.”
njena u prošlost, u djetinjstvo, mladost, ta blag osmijeh, a na obrazima proplamsa Mnogo je godina prošlo otkako sam,
rat, događaje, ličnosti i bez ikakvog, pa jedva primjetno crvenilo, kao kod kakve očito nabrzinu, kvrgavim i teško čitljivim
čak i najmanjeg zanimanja za dešavanja komplimentom unezgođene, ali presretne slovima zapisao ovaj kratki pasus. I dok
svagdašnja, moja majka, šutljiva, mudra djevojčice. I, zaista, izgleda sretno, no ne ga čitam, dok se prisjećam zaista tegobnih
starica, katkad, u najkraćem, potaknuta reče ništa. Polahko spusti glavu na jastuk, popodneva u kvartu Dženet Abad, osjećam
ko zna čime, tihim, prozuklim glasom sklopi oči i iscrpljena kratkim, a za nju, ga tuđim, stranim i, premda proživljenim,
otpočne neku priču, kratku i jezgrovitu očito, predugim i prenapornim razgovo- meni nepripadajućim. Promijenjen sam.
jer za velike priče snage nema, pa potom rom, ubrzo utonu u san. “Brze i budalaste odluke” daleko su iza
polahko spusti glavu na jastuk i iscrplje- Popodne je. Četiri sata. Izlazim na mene. Stoga, mirno sjedim na osunčanoj
na šačicom izgovorenih riječi sklopi oči. osunčanu terasu. Na ulici ni žive duše. Ni terasi, bezbrižno čak, kao da je sve u meni
– Kada sam bila dijete, svi smo išli u psa, ni mačke, ni dječaka pod nadimkom i oko mene potaman, a nije, gledam u ave-
mekteb. Moralo se, niko nas nije pitao “Hoće l’”, vazda razigranog, rastrčanog i tinjski opustjelu ulicu, slušam duboko i
hoćemo li ili ne. Čujem, današnja djeca raspričanog u svojoj samoći jer, osim nje- ravnomjerno disanje moje usnule majke i
slabo idu u mekteb, a kona Dževida reče ga, u ulici druge djece nema. U školi je, odjednom, bez ikakve najave, preplavi me
mi neki dan da njeni unuci neće ni za pare. valjda. I prisjetih se kako sam ovakva sa- kao bujica snažno osjećanje prolaznosti,
Ili odu koji put, pa nikad više. To nije do- motna popodneva, prepuna teške tišine a sve u meni i oko mene, jasno to osjetih,
bro, nikako nije dobro – reče jedva čujno. i unutarnje tjeskobe, počesto doživljavao naglo se ubrza. Bezbrižnost u hipu nesta-
– Znam. tokom dvogodišnjeg boravka u Teheranu. de, kao da je nije ni bilo. Uđoh u kuću i
– Kažem ti, moralo se. A i takav je O tome sam ostavio ovaj zapis: sjedoh pored usnule majke. Gledam je,
adet bio. Svako muslimansko dijete išlo “Teški su ti sati između tri i šest u dugo, sasređeno, i sve mi bi kristalno ja-
je u mekteb, a ako iz neke porodice djeca kvartu Dženet Abad. Ne valja tada zaspati sno. n

STAV 17/6/2022 47