Page 52 - STAV broj 380

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (118)

KALESIJA KOD OLOVA

– CRNA RUPA ZA

ŠLEPERE S HRANOM

“Vasvo, donesi djetetu sok”, reče Ahmo. “Nema”, odgovori Vasva.

“Vadi one ispod pulta...”, naredi Ahmo. “To nam je za...”, nije dovršila
Piše: Ammar KULO rečenicu. “Te, te, upravo te... i nema ali... Danas slavimo!”, reče Ahmo.
“Šta se slavi?”, upitah. “Gotovo je!”, reče Ahmo. “Šta je gotovo?”,
tražio sam dalja pojašnjenja. “Nisi čuo?”, reče Ahmo. “Šta?”, upitah.

“I šta sad da vam radim? Vi ste već i zvekn’o glavom o kamen. Utom je nai- KRAJ RATA S HVO-OM: BRAŠNO
gotovo odrasli. Za koju godinu mož- šao nastavnik. DOLAZI
da ćete i pušku nositi! A ponašate se Ratna škola je bila više od škole. Igra. Otvorio sam vrata, izašao napolje pra-
k’o mala djeca što su se posvađala oko Druženje. Ljubavi. Sastanci. Rastanci. Dra- veći planove kako s Amelom stupiti u
igrački... Hajd’ da vas ne gledam... I da me. Vijesti s ratišta. Išli smo u školu. To kontakt. Jedino mi je to bilo važno. Već
se ne ponovi! Jasno?”, reče nastavnik znači da je na linijama bilo dobro. Agresor je bilo osjetno toplije. Krenuo sam ka
Avdo. Klimnusmo glavom. No, Rizo je bio zaustavljen u posljednjoj ofanzivi koja banji. Sredina je marta, a toplo je kao da
me pogledao onom vrstom pogleda koji je trajala gotovo puna tri mjeseca, veći dio je maj. Možda se neko i kupa na banji?
je govorio da nije sve gotovo. Imao je novembra, decembar i januar. Zima je bila Na povratku sam čuo dobro poznati
čvorugu nasred na kec podšišane gla- na izmaku. Šta donosi proljeće? glas kako me doziva. Ahmo. Ušao sam u
ve. Jedva sam se suzdržavao da se ne Došao sam kući. Otvorio vrata. Mati ono što je nekada bio restoran. Sada, u
nasmijem. je sjedila i plakala. “Šta je sad? Je li opet nedostatku ića i pića, tek je ostao inven-
Igrali smo fudbala nakon škole. U neko poginuo?”, upitah. Obrisala je suze, tar – stolice i stolovi, natkrivena bašča s
žaru igre, nenamjerno, napucao sam ga blago se nasmijala. “Nije, hvala Bogu. Još pogledom na zelenkastu boju Krivaje.
ondje gdje ne treba. Nakon što se pri- desetak kilograma”, rekla je rukom po- Tu ispod Vasvinog restorana je i kupali-
brao, pojurio je na mene poput kakvog kazujući na otvorenu vreću brašna. “Ma šte. Krivaja je dovoljno duboka i kada je
bika usred borbe s matadorom. Izmakao hajd’, preživjet ćemo makar i mekinje vodostaj najniži. Ronio sam prošlo ljeto.
sam se. Rizo se sapleo, izgubio ravnotežu jeli”, rekoh joj. Dotakao dno nogama. Na pojedinim tač-
kama dubina je bila i preko mojih ispru-
ženih ruku, dok sam stopalima doticao
dno. Preko dva, možda i tri metra dubine.
Jedva čekam ljeto. Ljeto je praznik, lje-
to je druženje. “Krivaja je život, Krivaja
su koke”, ako bih parafrazirao Lepog iz
čuvene pjesme “Zabranjenog pušenje”.
“Vasvo, donesi djetetu sok”, reče
Ahmo. “Nema”, odgovori Vasva. “Vadi
one ispod pulta...”, naredi Ahmo. “To
nam je za...”, nije dovršila rečenicu. “Te,
te, upravo te... i nema ali... Danas slavi-
mo!”, reče Ahmo. “Šta se slavi?”, upi-
tah. “Gotovo je!”, reče Ahmo. “Šta je
gotovo?”, tražio sam dalja pojašnjenja.
“Nisi čuo?”, reče Ahmo. “Šta?”, upitah.
“Potpisan je sporazum u Washingtonu!”,
objasni Ahmo.

52 17/6/2022 STAV