Page 21 - STAV broj 210

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (20)

ALLAH RAHMET DŽONIJU ŠTULIĆU

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Neka ovdje ostane zapisan nevjero- FADIL Č. – Ulazim u hotel, prvi čo-
vatni optimizam potpisnika ovih redaka: vjek koga vidim – on, s kojim je trebalo
fašistička vlast u Srbiji mora pasti. Kad- da krenem na ovaj put, pa me “izradio”.
-tad, Srbi moraju shvatiti da se “srpsko Brzo on smače iznenađenje i nelagodu
pitanje” može i mora rješavati – u Srbiji. s lica, stari smo jarani. “Šta bi, Fadile?”
Srbi preko Drine ili će biti ravnopravni “Jebiga, mor’o sam iznenada, nabrzaka.”
Piše: i lojalni građani svojih država (Bosne, Još ne znam kakav važan posao za vojsku
Abdulah SIDRAN Hrvatske), ili ih u tim državama neće radi moj gimnazijski i fakultetski “gene”.
biti. Zvuči, naravno, nevjerovatno. A još Pokazuje, prilično iskrzan, papir štaba
nevjerovatnije zvuči “alternativa”: Sr- Vrhovne komande, na njegovo ime, neka
EMOJ IME NIPOŠTO, insi- bije će nestati. Poput onoga kabadahije jaka ovlašćenja. Ne vidim cio papir, nešto
stira bosanski vojnik, u Balno- iz filma koji teroriše grad i niko mu ni- prekriva rukom.
zima, nabijen, srednjeg rasta. šta ne može, sve pobi, sve razbi, sve uze, U kancelariji, kod ljubaznog upravni-
NLice – roman. sve ote – pa ga, na kraju krajeva, mrtvog ka “Metalurga”, smirimo dva bokalića ra-
Iz Kozarca, gdje su četnici sve pobili, pronesu gradom, konju o repu. (Neka kije. Dobre neke rakije. Lakše i meni, da
poklali, prognali. Godinu dana vijao čet- ostane zapisano.) ne nabijam Fadilu na nos. Živio, Fadile!
nike po Kozari, vijali oni njega. Ne zna VELAGA KARAJKO. Ozbiljno, preo- Od tebe, meni je dosta što si po četnicima
ni sam koliko ih je pobio u svom kurjač- zbiljno lice, u Komandi Trećeg korpu- pucao zoljom, rame odvalio, stoput mog’o
kom ratu. Znaju oni, pa su ga turili u vrh sa. Nosim u džepu pismo za njega, od poginuti. Neka si mi živ, Dilfa zvani Žica.
liste tobože “ratnih zločinaca”. Robijao i žene mu Asime, iz “Svjetlosti”. (Malo LUDAK ILI ČUDAK IZ ZENIČ-
u njihovim i u našim zatvorima. sam sretao tako kvalitetnih poslovnih KOG ŠTABA. Zaustavi me na ulici, u
Kad će prestati rat? sekretarica, čovjek bi je za sobom vodio rano jutro, mladić, uvede u kafe-resto-
“Meni – nikad. Da trista godina živim, da se na sto funkcija popne.) U Velagu ran, pokazuje štapske legitimacije. Gaz-
neću prestati da ubijam Srbe!” se uzdamo, za sve. Organizacija boravka da pred nas silno jelo i pilo iznese, ništa
Njemu su oni – Srbi. Ne da se smesti: i program kod vojske, organizacija po- ne naplati. Sve pametna priča i sve mu
“Srbi, negošta! Nas su komšije klale, nije vratka, troškovi u hotelu, kanister nafte vjerujem. Čuj šta kaže:
im niko iz Srbije pomag’o.” u ruku, da smo sigurniji na igmanskim Umro Ðuro. (Naš Branko Ðurić Ðuro).
Zbilja, u Krajini, gdje je SDS imao stazama... Velaga ispunio sve dogovo- Ja se zatek’o u Ljubljani, po vojnom za-
potpunu vlast i gdje faktički nije bilo rata reno, Velaga i Ezo, Ezher Arnautović. datku, bio na sahrani.
– nego samo pokolja, progona, paljevina Zamoli me da Asimi ponesem paketić, Oplačem. Žao mi moga jarane Ðure.
i logora – žrtva nema potrebu da razabi- kartonska kutija od cipela. U povratku, Glumčina. Pjevač. Genije. Nek’ ti je rah-
re nijanse. Njemu su oni – Srbi. Nama, premještajući prtljag, u mrklome mra- met, Ðuro.
ovdje, u Sarajevu, oni su još – četnici. ku, s kamiona na kamion, od petnaest A Branimir Džoni Štulić se ubio. U
U odbrani Sarajeva, u uniformi Armi- stvari – zagubila se samo ta torba, mala, Holandiji, polio se benzinom i zapalio.
je i policije BiH, izginulo je više stotina maskirna. Kako Asimi na oči? Srećom, Pred kamerama. Protest protiv agresije na
pravoslavnih Bosanaca koje imenujemo odvojeno od kutije, pismo. Asima, onim Bosnu. Snimile sve televizijske stanice, i
Srbima. Moramo “razabirati nijanse”. plavim očima, zahvaljuje na pismu, steže naši triput emitovali, “Svijet na dlanu”.
Ovaj ogorčenik, što ne da da mu spome- ga uza se. “Pusti, Sidrane, paket. Tako Oplačemo Džonija. “Azra”. Nema
nem ime – ne mora. Vrijedi li mu govo- suđeno.” Upamtim da to moram nami- smrti njegovoj muzici. Halal mu vjera, i
riti da je dvije stotine hiljada mladih lju- riti. I namirit ću. Allah mu rahmet.
di, vojnih obveznika, pobjeglo iz tzv. SR U međuvremenu, iz zeničkog štaba, Dođemo u Sarajevo – sve izmislio.
Jugoslavije u razna inostranstva, da ne Velagu povukli u Sarajevo. Namirilo Džabe se isplakasmo.
bi, “tamo daleko”, preko Drine, ginulo se. Sjest ćemo, ako Bog da, kod mene, u Ludak ili čudak?
za fikciju zvanu “velika Srbija”? Oni su kući, proakšamlučiti. A to bismo uradili Neću ovdje da mu pišem ime.
šansa za Srbe i Srbiju. ionako, i da nije bilo izgubljenog paketa. I to je rat. n

STAV 14/3/2019 21TAV 14/3/2019 21
S