Page 73 - STAV 116 25.05.2017

rpanj mjesec je već upolovio, i že-
tve su u najvećem jeku. Posao razi- Ahmed Muradbegović
Ništa je to, što je žega i što sukljaju Post
Sgrao sela, obujmio izmučene težačke
duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u
nekom polusnu, u nekoj poslovnoj gro-
znici, u kojoj se znade samo jedna meta,
savladati božiju snagu, koja se talasa u
onim beskrajnim poljanama sazreloga
žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova
bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao
zaslužena kazna.

plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovje-
ku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz
vatru se mora gaziti i kroz vatru pobije-
diti. Teška je to i užasna borba. Čovjek na nekakav životinjski kostur, rekao bi ne predaju se. Na hadžijinom Karači
se preko dana namuči, izlomi i u veče u čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u
nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u koja je živjela negdje tamo u prastarim jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje,
postelju kao mrtva stvar. vremenima, koju još pamte samo naše pa sabrao cijelo selo, da za vremena smi-
A ovih su dana takove vrućine, kakve bajke i ni jedan živi stvor. ri strv i snese je u koševe, pa nek onda
ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju I marva se u te dane pomamila. Nig- kamenje pada iz nebesa, samo kad je
za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, dje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla posao uređen.
da presahne živi gorski potok u našemu se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, Na jednoj strani ogromne njive vidiš
selu, koji je u pređašnjim godinama za kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš
najveće žege pojio i seljake i marvu i od muha, od koje ne može da živi ni čovjek, neku sjajnu užarenu vatru, kako ujed-
koga su trnuli zubi i zamirali damari, ta- a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada načenim plamenjem sikće iz zemlje, a
kva mu je studen bila. A danas se utanjio, samo volova i krava, kako jure savinutih kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih
kao konac, presahnuo i tek mjestimice u repova i plamenih nozdrva glavom bez prsa, zasukanih rukava, svezanih kon-
malim zaokruženim virićima, što na lokve obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve cem na plećima, da ne spadaju, kao bi-
nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane jele utvare i uzimaju golim rukama za
začuje mukli iznemogli žubor, kojim se priuzima za rogove, da im glava i gubi- taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima
stav.ba
pretače u drugu takvu lokvu i zamire u ca po zemlji kližu, a noge odskakuju za ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se
njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i
sadivaju ih u branice. A na drugoj strani
će sve potrgati i rogove i priuze, toliko
đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad za-
vidiš ono zlatno more i na njima isprav-
zuji obad, nema toga konopca, koji bi
suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ljene kosce, kako veslaju preko opalne
pučine i jure naprijed strelovitom br-
ne strugne kroz obale, kroz guštare, pre- zinom, a za njima se njišu valovi obo-
ko žita, preko ljudi, preko svega, što mu rene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni ve-
na put dođe, samo da se sakrije. Užasan slaju neumorno, snažno, a mora nestaje,
je to prizor vidjeti pobješnjele nemani gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik,
sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili kao da je cijelo polje posijano iglama, i
se grče ili se okreću u krugu, kao da su ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što
u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, se više ne miču.
cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove Na sredini polja stoji gumno pome-
slame i u kladnje pokošene strvi, a ze- teno i čisto, kao ogromni tanjur, a oko
mlja se praši i slama razlijeće po zraku njega kladnje strvi, visoke kao kule pe-
i sve postaje nekako grozničavo, nepri- nju se u nebo i seljaci bacaju s njihovih
jatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica vrhova prve snopove i razastiru ih po
i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, gumnu, kao postelju. Tri mala bosanska
pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, konjčića stoje privezani na drveni kolac,
tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice u sredini i mašu srdito glavama braneći
su pobjegle u šumu i planduju u grana- se od mušica, što u rojevima padaju po
tim krošnjama na stogodišnjim stablima njima i dižu se s njih. Postelju su razastr-
i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni li, bič je zviznuo u zraku i konji su počeli
prepelice, da pućpurikne. da skakuću po razastrtoj strvi i odmata-
Sve se sakrilo i čeka da mine oganj ju dugo uže, zavijeno oko kolca. I sve se
božiji i da rashladi kakav povjetarac cio onda zavrtilo s njima. Goniči su trčali za
taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, konjima i zajednički gazili po mekome
oni stoje u sredini lomače i bore se i snoplju. Hrana je muklo i jednolično šu-
vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vre- mila u teškom odmjerenom ritmu. Vihare
li, kao usijana zemlja, bez kapljice zno- su klepetale, a svrdlovi prašine i pljeve
ja, koji se već davno iscijedio, iz njih i dizali se u visine kao oblačine. Ljudi su

STAV 25/5/2017 73TAV 25/5/2017 73
S