Page 76 - STAV 116 25.05.2017

KULTURA

– Kakav hodža! Zar je ikakav posao post ili ostavi rad. I jedno i drugo bilo Zar ne vidite, usta su mu pukla, krv se
minuo, a da i ja nisam s vama. Ako sam je za njega jednaka svetinja. Zato su se iz njih toči.
hodža, to je tamo u džamiji, a ovdje sam i držali po strani i nitko nije počinjao s – Neka! Bog je tako htio. I zemlja je
težak kao i vi. Tužite se na vrućinu i na njime razgovora. A on je sve to više uvi- sva ispucala od žeđi i skorila se kao ka-
trideset dana, a znate dobro da Hadžija đao, da će iznemoći. I kako se prije bojao men, jer evo dva mjeseca, kako kiše nema,
naš, onaj kome danas mi radimo, posti sramote, tako se sada počeo bojati smrti. pa šta onda? Opet će nam rađati i opet
već četrdeset godina bez prestanka i lje- On je bio u neizvjesnosti. Znao je dobro, ćemo je žnjeti i kositi.
ti i zimi. Išao je i na Ćabu i za najveće ako umre tako ludo i naprasno, Bog će ga – Vode... – šaptao je nemoćno Alija.
vrućine u arapskoj pustari postio kao kazniti isto tako kao i onda kad bi se bez – Braćo! – viknu onaj koštunjavi se-
i vi kod kuće. A tamo je malo drukči- potrebe omrsio i prekinuo post. Nerazu- ljak i okrene se prema vezenim peški-
ja vrućina. – Istina! – javljao se Meho. mno žrtvovanje sama sebe isto takav je rima. Dajte ovamo tu vodu, ja ću mu je
Kad na njega pomislim, nekako mi lak- grijeh, kao što je odricanje svake dužno- dati. Tu na naše oči ubijaju čovjeka, a mi
še dođe. Četrdeset godina iz dana u dan, sti prema Bogu. I od jednog i od drugog gledamo u to. Ovamo tu vodu!
pa to je, brate, cijeli život. nema koristi. A šta je nada kod njega? – Ko će mu dati vodu? – kriknu hodža
– A ko ga je silio, da to čini? Je l’ mu Njegova mu duša kaže da izdrži i da se Mujo sav izvan sebe pun vjerskog bjesni-
to Bog naredio? Nije. E pa zašto onda, ne predaje, a tijelo sve to više obnemaže la, koji ga svega tresa.
da čini ono, što mu nije naređeno! — i pada, pa ko ima pravo. On je ovu dvou- – Ja! – odgovori seljak.
javi se netko iz družine. (...) micu ćutio onako prosto i nagonski, kao – Da vidimo!
– Na posao! – viknu netko sa pro- što je može svaki seljak da osjeti, i zato – Evo!
tivne strane. Svi se digoše, samo je Alija je ona bila teža i veća u njemu nego da – Stoj – navališe oni u crvenim feso-
ostao još na zemlji. ju je samo mozgom poimao. vima. Ne primičite se! To je naša stvar,
– Hajde sinko – viknu ga otac. Sunce je već počelo naginjati prema a ne vaša. I kome je život drag, neka se
– Odmah babo, diže se on. zahodu, ali u isti je čas udario neki vru- ne miješa u nju!
– Ti ćeš tamo na gumno, a jednoga ći vjetar koji je obarao i ljude i životinje – Šta je? Šta navaljujete? Zar da ubijete
ćemo odonuda odrediti na tvoje mjesto. više nego li i sama sunčeva vrelina. Kao čovjeka što hoće svome drugu život da
– Dobro – javi se potmulo Alija. da je zrak zatrovan, ljudi su od toga vje- spase! Pazite se! Mi smo ovdje! – navališe
I posao započe iznova ponešto tro- tra glavinjali i posao se jedva pomicao u sada oni u vezenim peškirima i stadoše
mije i teže: Alija je stajao na vrhu naj- napredak. Alija je od toga vjetra potpuno jedni prema drugima kao dvije vojske.
više kladnje i bacao odozgo snopove na izgubio svijest, zaklimatao rukama i vr- Strašno ih je bilo pogledati. Preplanuli
guvno. Seljaci su uvezali konje i potje- teći se gore u zraku na kladnji nekoliko na suncu kao ugljen, koštunjavi i napola
rali ih u krugu preko slame. Na njima se časova, srozao se uz strahoviti urlik niza goli, pokriveni prašinom i pljevom stoje i
su mašući glavama jednolično i bespre- stav.ba
drže u rukama srpove i kose, vile, grablje
slamu upravo pred konje na guvnu. Ko-
ukrutila dlaka od znoja i prašine, koja se
i motike, a oči im gore i mišići se tresu.
nji đipnuše unazad, frknuše nozdrvama i
već pretvorila u golu zemlju. Pod njiho-
U njima ključa krv cijeli dan i planuće
zastadoše, a ljudi se sletiše sa sviju strana.
vim bosim kopitama uvijala se pšenica i
prašina se dizala do neba visoko. A oni
na svaku sitnicu, kao barut na najmanju
– Šta je? Šta je?
kidno, da se odbrane od muha, odbijali – Onesvijestio se! iskru. A drugi opet, iznemogli od dugoga
posta, ubijeni suncem i žeđom naliče na
– Vode! Vode!
repovima u stranu svaki udarac, koji ih Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu mrtvačke kosture sa alatom u rukama i
u kružnicu gonio. Vihara je klepetala i pukla po sredini i iz nje se toči crna usi- njihov je bijes još strašniji, i još krvaviji,
dizala strašnu halabuku. A na nebu se rena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, što su bliže smrti, nego li životu.
ukočilo sunce, zastalo, pa se i ne miče. i disao teško i ubrzano, kao da se davi. – Udrite! – viču kosturi.
Alija je bacao i bacao. Vile su u njego- Samo je šaptao, kao u polusnu nekim – Vode! – šapće iznemogao čovjek.
vim rukama postajale sve teže i teže, sno- nejasnim buncavim glasom: – Evo vode! – viču vezeni peškiri i
povi nepomični kao brda i on je osjećao – Vode..., kaplju vode... primiču mu se sa drvenim i zemljenim
kao da u tome suncu, bubi i prašini pro- Neki seljak u vezenom peškiru pri- posudama. I kad su bili na dohvatu jedni
pada nekuda u bezdan, kao da ga nestaje. skoči k njemu i sa nekom nervoznom drugama zastadoše i najedanput kao da se
Nije više smio ni u zemlju gledati, ni u sućuti, kao da se ljuti na nekoga koji je pretvoriše u neke sablasti, obasjajne ve-
što što se okreće i vrti. Gledao je nepre- pustio da se čovjek bez potrebe ovoli- černjim suncem što se naglo spuštalo za
stance u jednu tačku negdje u izvjesnoj ko muči, prinese mu posudu sa vodom. brda. Izrastoše im u zraku nad glavama
daljini i radio bez svijesti kao mašina. Ali, – Evo vode! gvozdeni alati i bljesnuše kao svjetlice.
kadkad, oteo bi mu se pogled na stranu – Ne! – Kriknu hodža Mujo! On Izgledalo je, kao da se neke ptičurine sa
i on bi se zaljuljao gore visoko u zraku i posti. gvozdenim kljunovima u najčudnijim ob-
opet se odupirao, da se ne stropošta. Vr- – Pa šta ako posti! – otrese se seljak. licima hoće da počerupaju. Srpovi i kose,
toglavica je bila sve teža i teža. Zar da i umre! motike i vile, sve je to oživilo i svjetluca-
Ona vatra u stomaku kao da je zaga- – Ako je suđeno, umrijeće! Ne di- lo u zraku. Sve je nalikovalo na ona dva
sila plamenove i pretvorila se u usijan rajte u njega! Bolje je da umre na Bo- jata nakostrušenih ptičurina, gvozdenih
komad željeza koji mu je progorijevao žijem putu, nego da živi kao grješnik kljunova i zopaljene krvi...
cijelu utrobu. Svi su gledali u njega sa među nama! U tome času odjeknu nad čitavom
nekim neodređenim sažaljenjem, koje – Kakva je to ludost! – prodere se okolicom prasak večernjeg topa, koji
ga je više okrivljivalo nego li žalilo. Ali iznova neka koštunjava seljačina sa ve- javlja konac dana i svršetak posta... n
svi su znali da je tu suvišan svaki savjet zanim peškirom.
i svaka riječ za Aliju i da nema ničega – Podajte čovjeku vode. Zar da mi (Objavljeno u časopisu Vijenac,
na svijetu što bi ga prisililo da pokvari gledamo na svoje oči kako dijete umire. IV/1926. godine)

76
76 25/5/2017 STAV 25/5/2017 STAV