Page 74 - STAV 116 25.05.2017

KULTURA

brisali prašinu i znoj i u nekom beskraj- pokazivati pred svima koliku mu je vjera i mozak mi potamnjuje, eto tako mi se
nom oduševljenju, u nekom nagonskom snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni čini. Nikad glada nisam osjetio, samo
zanosu rada i života vikali iz punoga grla žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim duvan, duvan, brate, taj će me oboriti
u vrući pakleni dan i u sunce božije: poslovima. A njegovo dijete, njegov sin s nogu. Da mi je samo da povučem dva
– Hoj-hooj! Veseo bio! Skokni Doro, Alija sa garavim nausnicama i plamenim put duvanskog dima, čini mi se, da bi
dobro moje, i tvoja je hrana! Haj, alate, okom umakao pred svima za čitavu razo- dušu povratio. Mogao bi tri dana ova-
vilin brate, poskoči mi... poigraj! Pod ricu i žanje, žanje ono žeženo zlato, kao ko raditi, a ne jesti i ne piti, samo da
tobom je zlato. da ga miluje! Podne je već blizu i sunce mogu pušiti,
Konji trče. Ljudi trče. Prašina se sve to žešće pali, a on se ne predaje. – A meni opet voda – odgovara mu
diže, a posao teče svojim teškim gvoz- – Alija dijete! – viče hodža Mujo za komšija slažući strv u snopove. Duvan
denim ritmom, kao da se cijedi iz onih njim. mi nije ni na pameti. Nego, brate, evo tu
snažnih razdrljenih grudi, što zanosno – Šta je, babo? mi se u grlu sasušilo, kao izgorjeli komad
kliču svome djelu. A odozgo ono nebe- – Polahko, sinko, premorit ćeš se! opanka i stoji, ne miče, već davi, davi,
sko sunce upeklo i čini se čovjeku, da Ubit će te sunčanica, a valja ti cijelog hoće da me uguši. Kao da mi je zapala
mu stoji upravo nad glavom i pali mu dana postiti. Daleko je do topa i do mra- kost u grlo, tako mi se čini. Eh, gadna
mozak i dođe mu katkad, pa se čini, kao ka, nestat će ti snage! Ne srljaj, dijete, je ta žeđa, Bog je ubio dabogda i da nije
da to i nije sunce nego vatra, napuklo tako nerazumno. nje, sve bi lako bilo. . .
nebo, iz koga se cijedi usijana smola i – Neće babo. Kad sam izdržao to- – Kako ne – dobacuje treći. Ovako iz-
ključava voda. Katkad mu se zavrti u liko dana, izdržat ću i ovaj zadnji. Ne moren i namučen dođeš kući u veče i šta?
glavi od te žege, pa i on i konji i čitava brini se za me. Ovaj alčak Meho misli Zar ti je jelo na pameti? Kakvo jelo? Daj
okolica posrnu nekamo u neznan i opet da sam ja iznemogao, a ja sam mu dao vode i cigaru, pa onda šaku pod glavu, pa
se dižu, opet uskrsavaju nošeni odmje- cijelu zazoricu ispusta. Pa eno ga vidi, do jutra spavaj kao zaklan. A ovaj post...
renim ritmom svoga rada i gube se u gdje je sada. Zavalio se među brazde, pa Bolan, otegnuo kao gladna godina, nikad
nekom polusnu, u nekoj užarenoj opoj- dahće kao štene. kraja nema. Pa tako danas, tako sutra, eto
nosti, kao da i ne znaju za se. – Okante se natjecanja, djeco! Nije osušili se ljudi, sama kost i koža, pa da
I kad čovjek pogleda cijelu tu njivu ovo vrijeme za obijesti! To su suše petrov- malo jači vjetar dune, odnio bih ih, kao
u jednome trenu, pričini mu se kao da danske, pa u takva doba postiti i raditi onu pljevu s guvna.
se ta mrtva zemlja i to živo klasje što se nije šala. Možeš glavom platiti! – Bi! – potvrđuje Meho. Ja sam ju-
na njoj ljulja pretvara u ljudska stvorenja Alija samo žanje i žanje. U njemu se čer, bogami, preživio muku, što je nikad
zamotana u bijele rubine svoje nošnje, a zapalila mladost, kao ono petrovsko sun- preživio nisam.
ta ljudska stvorenja preobrazuju lice svo- ce i ne može je ni tridesetdnevni post da – Kuko?
u naborima padaju preko glave i ramena stav.ba
– Šta?
ukroti. Mamila ga neka divlja obijest, da
je zemlje iz jednoga oblika u drugi, kao
– Eto brate, došlo mi je bilo, da se
čarobnjaci. A tamo negdje među žeteli-
se poigra sam sa sobom i da u toj opasno-
napijem vode i gotova stvar.
sti, koja prijeti iz neba i njegova užarena
cama vidiš crvene fesove kao makove u
žitu i među koscima vezene peškire, kako
– Mani, bolan kako, šta to govoriš,
tijela pokaže pred svima neko staro fan-
i čuvaju mozak od nesnosne žege. Za fe- tastično herojstvo samoprijegora, požr- zgranuše se svi.
– Jest, bogami, ovako je bilo. Umrijeti
tvovnosti i naprijed smijući se požarenom
sovima i peškirima pomiču se kupilice, drugu, što tamo negdje među brazdama brate od žeđi, umrijeti nije druge, tako
bijele snaše, i djevojke, sa crvenim pre- leži i pribire snagu, da je onda kasnije mi je došlo. Pa, braćo moja, mislim ja
gačama, zelenim rupcima na glavi, i onda mudrije i savjesnije upotrijebi. sam u sebi, ovo je došlo, da se gine, da se
se čovjeku pričinja ta zemlja kao neka Žetelice se dostiguju i mašući zajedno glavom plati. Pa nije mene Bog zadužio
začarana bašta, u kojoj raste živo cvije- u istoj liniji usijanim srpovima bodre da ubijam sama sebe, napit ću se vode i
će u najzanosnijim bojama, koje hoda, jedan drugoga, tješe i opominju. spasiti život, pa makar me grom odmah
smije se i pjeva. – Samo polako. Ne smijemo prenagliti. na mjestu pogodio. Lako je braćo onima,
Ljetna žega, kao da je u tom danu pala Navikli smo već na post i rad kroz tolike što po čaršiji spavaju do podne i ne rade
u najjačoj svojoj snazi. Koliko god se oti- dane, pa će proći i ovaj zadnji. ništa, a u veče se najedu masna i slana,
mali ljudi njezinim omamljivim strujama, – Proći će, da. Ali ja ti kažem, da je ali nije nama lako. Mi se od rana jutra
koje svijest zanose, ona ih ipak s časa na ovo najgori i najteži dan. pečemo tu na suncu i gulimo ovu božiju
čas sve to jače pritište i obezumljuje. Na – Kako? zemlju, a u večer komad prohe, glavicu
časove, kao da zastaje cijeli rad i sve ne- – Prigrijalo bolan, pa mozak u glavi luka i to nam je hrana. E bogme, s time
kud zaglavinja, odišući i klimatajući bes- vrije. A osim toga postititi tolike dane i se ne posti. I meni nešto dođe, pa velim
pomoćno rukama, kao da zraka nestaje. raditi, pa čovjek se istroši i iznemogne, napit ću se vala, pa kud puklo da puklo.
A crvenim fesovima je najteže. Oni pa da je od čelika stvoren. – Pa?
danas poste već trideseti dan, a žega je – Tako je. Klimaju ljudi bespomoć- – Jesi li se napio ?
strašna i posao užasan, a mora se radi- nom glavom i gledaju sa strahom jedan – Nisam – odvrati Meho nekako teško,
ti i mora se postiti. Rad je u životu ono, u drugoga, kao da traže nekog poticaja, gotovo sa kajanjem. – Stao ja dolje pod
što je Bog na smrti i čovjek mora da slu- pouzdanja i potpore u zajedničkoj patnji, hadžijinom njivom kraj vodice i gledam,
ži podjednako obadvome, pa makar i u koju vjeri pridonose. kako voda na mlazove izvire. Zagnjurim
najgorim mukama podlegao. – Najgori mi je duvan – dobacuje ruke u izvor, hladan kao led. Uzame po-
Hodža Mujo sa bijelom maramom Osmo, prezrela i koštunjava seljačina. – đoše trnci. Ako se napijem, velim, uvri-
oko glave stoji u sredini crvenih fesova Zamrači mi se pred očima, a u nosu i u jedit ću Boga, a ako se ne napijem opet,
i veže ono žuto plamenje prezreloga žita prsima me nešto zagrebe, al ne zagrebe, ko zna hoću li živ mraka dočekati.
nekom nadnaravnom snagom, kao da želi nego nešto, kao da gori, dimi se u meni – Pa šta te odvrati, da se ne napiješ?

74
74 25/5/2017 STAV 25/5/2017 STAV