Page 75 - STAV broj 289
P. 75
Kvalitet ovih priča veoma je ujedna-
čen i konstantno visok. Ljubica Ostojić
ove priče najčešće organizira oko jednog
dramskog jezgra, jedne prelomne situaci-
je koja se u svojoj potpunosti uspostavlja,
ukazuje ili razrješava na kraju teksta; “ti-
jelo” priče, pak, autorica stvara koriste-
ći retrospekciju, paralelno pripovjedno
višeglasje ili jukstapozicioniranje razli-
čitih vremenskih sidrišta predstavljenih
događaja i životnih priča junakâ ovih tek-
stova. Fantastički elementi ravnopravno
se u ovim pričama javljaju s realističkim
prosedeom i tananom psihološkom ka-
rakterizacijom likova, dajući pomenutim
dramskim jezgrima uvjerljivost i težinu,
a samim pričama zanimljivost i energiju
kojoj se čitalac sa zadovoljstvom prepušta.
Sve to omogućava čitaocu da imaginativno
oživi i sebi emotivno približi situacije u
kojima se likovi nalaze, njihove postupke,
misli i osjećanja.
Knjigu Vještičija posla čini četrdeset i
sedam priča, svrstanih u pet ciklusa. Neke
od njih vezane su za proces i tugu starosti
koja čovjeka ostavlja samog, krhkog, neza-
štićenog pa i nevidljivog. Nekoliko priča
tretira život obitelji u različitim razdoblji-
ma obiteljskog života, neke tretiraju stva-
ralački spisateljski čin, a neke djetinjstvo
jer je to doba kad svoj život doživljavamo
kao priču, a sebe kao glavnog junaka u
njoj, pa je to i vrijeme kad se neizlječivo
zaljubljujemo u priče, u narativne umjet-
nosti, u književnost, da bi potom, do kra-
ja života, među koricama knjiga utaživali
glad za pustolovinama od slova.
Najbolje stranice ove knjige jesu one u
kojima autorica spretno povezuje fikciju i
faktografiju, izmaštano i pročitano, prepo-
znatljive dijelove stvarnosti s upečatljivim
slikama iz snoviđenja. Ni za trenutak se ne
dovodi u pitanje književna istinitost bilo
kog fakta i u okviru više, narativne real-
nosti svi dobijaju istu vrijednost. Možda
se nekome i učini da nije tako, ali “pos-
Ni u jednom trenutku na preko dvije stotine strana autorica tmodernism is not dead”.
U ovim pričama ima dovoljno erudici-
ne dozvoljava da joj tekst “pobjegne” na bilo koji način; je, ali bez akademskog dociranja, ima fan-
koliko se god ove priče međusobno razlikovale po tonu, tastike bez neuhvatljivih snohvatica, ima
načinu i predmetu pripovijedanja, njihova leksika uspijeva diskretnog humora koji se napaja iz ener-
gije književne igre. Tu je Ljubica Ostojić
da čitaocu djeluje savršeno prirodno, a pritom je raznovrsna, uspostavila potrebnu ravnotežu. Može da
pokretljiva, prilagodljiva i precizna. Čak i kada se pripovijeda se pretvara i da vara neupućene, dok zapra-
vo vrvi od referenci. Neozbiljnost se može
u prvom licu, pod obrazinom nekog od likova, rečenica pomiješati s lahkoćom pripovijedanja i po-
Ljubice Ostojić ostaje elegantna, dinamična i valjano igravanja sa svim aluzijama i asocijacijama,
s lahkim plivanjem kroz svijet umjetnosti i
ritmizirana, lišena praznog hoda, uspijevajući istovremeno književnosti, gdje se Ljubica Ostojić osje-
da prenese specifičnosti pripovjednog glasa, odnosno ća kao kod kuće. Artificijelnost koju sadr-
ži takav prosede na nivou rečenice, njene
književnog lika, kao što su obrazovanje, generacijska asocijativne razgranatosti i zvučnosti, nje-
pripadnost, socijalno i kulturno okruženje, kao i različite nog unutrašnjeg ritma i značenjskog naboja
Ljubicu Ostojić svrstava u književne maj-
idiosinkrazije koje spisateljica koristi u karakterizaciji store prvog reda. n
STAV 17/9/2020 75
