Page 47 - STAV broj 157
P. 47

Bila jednom                                                           Piše: Ernad BAJREKTAR
 jedna, i bio                                                         Fotografije: Rusmir IBRAHIMOVIĆ
       jednom
        jedan...                                                     Pričao jednom jedan, a njemu je
                                                                               pričao njegov otac, a ocu vjerovat-
                                            Ona je bila čaršijska              no djed, a i djedu je neko pričao,
                                               cura, kao mladost               i ko zna otkad tako, i niko to ni-
                                                                      kad ne zapisa, a nije da ne treba i nije da
                                             lijepa, vesela, namli,   nije važno, jer najmudriji govoraše: Piši!
                                          jedra i mogla je birati.    A šta da pišem? Piši: Riječi, riječi, riječi!
                                                                      Redaj riječi u đerdan, kao što je Bašeskija
                                            A on, siroto čeljade,     pisao o Šeheru i kao što je govorio: “Što
                                                iz malog Gornjeg      se pamti nestaje, što je zapisano ostaje.”
                                                        Srebr’nika    Piši onako kako znaš i kako si čuo, piši
                                                                      kako se nekada, birvaktile, iz starog Sre-
                                                                      br’nika jedan momak zagledao u djevu
                                                                      iz Doboja. Ona je bila čaršijska cura, kao
                                                                      mladost lijepa, vesela, namli, jedra i mo-
                                                                      gla je birati. A on, siroto čeljade, iz malog
                                                                      Gornjeg Srebr’nika.

                                                                          Zagledala se i ona u njega, ali, žensko
                                                                      k’o žensko, i mater je sjetovala, hoće da
                                                                      ispita, da dobro razabere i protabiri ko je;
                                                                      odakle je; kakva je čaršija; gdje će živjeti.
                                                                      Nije se lahko odvojiti od svog doma jer
                                                                      još bijaše vrijeme kad je kućni prag bio
                                                                      najveća planina, pogotovo ako je čeljade
                                                                      žensko. A ruku na srce, nije lahko među
                                                                      jebandžije, pogotovo ako je selo, imetak
                                                                      manje-više, čovjek se u životu sto puta
                                                                      može raskućiti i sto puta skućiti. I ona
                                                                      posluša majku, pa ga tako upita: “Ima li
                                                                      kod vas kakav grad?” A on ponosno, kao
                                                                      svaki zaljubljenik u rodni kraj, u mili
                                                                      zavičaj, odgovara: “Ima l’ grad!? Ima!
                                                                      Jašta! Da vidiš zidina, nije mu nijedan
                                                                      ravan. Zovemo ga Gradina. Samo ime
                                                                      nagovještava njegovu veličinu i značaj.
                                                                      Gradina! I volim ga! Koliko? Pitali su
                                                                      jednom mudraca gdje je granica Božije
                                                                      ljubavi? A on, mudrac k’o mudrac, hitro
                                                                      bez promišljanja reče: ‘Budale! Božija
                                                                      ljubav nema granice.’ Eto, nije Božija,
                                                                      ima i granice, ali jeste ljubav. Osvojila
                                                                      me njena ljepota i ljepota krajolika. Svjež
                                                                      zrak, sijaset izvora, ruža vjetrova, zeleni-
                                                                      lo, voćnjaci, proplanci, livade, šumarci,

                                                                     STAV 8/3/2018 47
   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52