Page 49 - STAV broj 157
P. 49
napadačima. A Bošnjani, predvođeni kra- “Imali smo i stećke u obliku ploča na dva mjesta, na dvije
ljem Stjepanom Ostojom, u nekoliko su lokacije: Metljika i Mećava. Sada ih nemamo, kam u zemlju
mahova htjeli povratiti grad, ali im se ne propao, ili ga je nečija ruka slomila, i s njim bosančicu, to
dade. Mađarski kralj Matija Korvin os- lijepo slovo, možda što nije znala pročitati kako to obično
nova 1464. godine Srebreničku banovinu po biljezima piše: ‘Ovi kami usjekoh na se za života, molju
i postavi Nikolu Iločkog za kralja. Kralj seke bratijo i gospodo, nemojte mi kosti pretresati’”
Matija je kazivao da je Bosna ključ i ka-
pija za sjever i zapad. Od svog osnivanja se prilagođavala. Svi rušili, svi obnavljali UDADE SE MLADA IZ DOBOJA GRADA
pa do propasti banovina je svakakvog zla jer grad bijaše svrha i razvrha.” I tako djeva odluči, prelomi i pođe da
vidjela u stalnim pograničnim sukobima. vidi grad, da se uda, jer kad žena voli, ra-
Bogata je i srebrenim sjajem obasjana rat- “Dobro, a viđel grad s Osmanlijama zum strada. Kada je došla u Srebr’nik, od-
na sudbina grada.” dobra?” – “Kad šljegoše novi gospodari, vedoše je na Gradinu. Jest grad, ali odavno
došao je s njima iz Carigrada jedan alim. sam, nekada živ – sada pust, nema u nje-
…DO OSMANSKIH DANA Zvao se Sinan, šejh Sinan-baba! Bijaše mu života, nema žamora, smijeha, samo
to evlija – dobri, derviš, skroman i pobo- tišina ili vjetar što mu kroz čvrste zidine
“A kada dođoše Osmanlije?” – “Sme- žan čovjek, derviš halvetijskog tarikata, šiba, vrijeme ga pregazilo. Volio bi da ga
derevski sandžak-beg Bali-beg i bosanski sumbulijskog kola. Njemu je bila zadaća se umije, da ga okrijepe, da vrati svu svo-
Mustafa saznali su za tešku muku u bo- širiti mir i nauk. On je ovdašnjem svije- ju ljepotu, ali za to treba dobra gospoda-
sanskim gradovima. Ujediniše svoje snage tu tabirio islam i svijet krenu za njim i ra da ga uglanca, jer i srebro pocrni. Tu
pa su s brojnim četama napali Srebr’nik uzvjerova. Gore povrh Gradine ima nje- više mlado ne plače, staro ne kašlje, i tu
1512. godine. Tada nestade Srebreničke govo turbe i Šejh Sinan-babina džamija. se više kao nekada ne pjeva: Srebreniče,
banovine i dođe novi gospodar. Gradina Imao je pobratima Pobru, a taj pobratim al’ si mi na brijegu, u tebi se sokolovi lijegu.
je čuvala Ugarsku od Osmanlija kao neka- bijaše bosanski did, bogumil. Mnogo su Ispod velikog prostranog neba srebrene
da Bosnu od Ugara, sve do jedne prilike. se zbližili, zavoljeli, i u smrti jedan kraj zidine, bogata prošlost, čist zrak i pogled
Dođe junak i opkoli njene zidine, mnogi drugog ostali, i stoljećima tako leže u istom što osvaja. A djeva, huda, sva se okahari-
mu je asker pod čvrstim zidinama dušu haremu i u istoj vjeri. Bogu-mil postade la, iz čaršije u pustoš, s konja na magarca.
ispustio, i tako nastade tu nadomak gra- Bogu-predan, did stade uz šejha, bosanska Ali, durat valja, guta ona gorko, muka u
da mezarje ‘Šehitluci’. A ugarska posada hiža postade tekija, stećak nišan, župa i njedrima. Nazad nema, bilo bi sramota,
sama se povukla, bijaše jaka zima i ne- banovina postadoše nahija. Sve se mije- stisni zube, pa šta Bog da!
stalo joj hrane, potkuju naopačke konje nja, sve prolazi, samo još priča o njihovom Vrijeme teklo, a ona kopnila, kao da
i napuste grad. U snijegu su ostali trago- prijateljstvu ostaje, uvijek ista, kruži kao je nešto iznutra grize, voli ona njega, ali
vi pa osvajač mislio da je došla pomoć, mudrog šejha izreka: ‘Ko uči meni Fatihu, džabe, čaršija je čaršija, nije drukčije nau-
te čekao dok se nije samo obznanilo. Eto neka uči i mom Pobri, ko ne uči Pobri, čila, nije do sada ni znala koliko je Doboj
tako bi, nije grad osvojio ni spahija, ni neka ne uči ni meni.’ Tako, nije vjernik voljela. U njemu proplakala, progledala,
džindija, ni delija, ni janjičar, ni bajrak- ko drugom ne želi što sebi.” protrčkarala, na rijeci Bosni mrke i duge
tar, nego im je prepušten, ne kazaše dža-
ba da je Gradina najtvrđa. Bijaše raznih
gospodara, kao plemenito srebro tvrđava
kose prala. A on, on s njom sretan, nije
ni njega život mazio, siroče, napatio se, i
samo mu je ona za sreću trebala, sviko na
nju kao na vlastitu kožu. Vrijeme prolazilo
i dođe njena suđena dekika, napravila ho-
šaf pa legla, da odmori, da prilegne. I tako,
ne probavši hošaf izdahla, u snu preselila.
On je našao mrtvu, s blagim osmijehom na
licu. Šta li je, Bože, posljednji put sanjala?
Njemu se u prsima pustoš nastanila,
može na kraj svijeta, ali ne može iz vla-
stite kože, šta će sam, kako će? Ona mu je
sve bila. Ljudi ga tješili, kažu: “Ne tuguj,
odmah ćemo mi tebe opet oženiti, jedna
ljubav zamijeni drugu.” I tako i bi, prođe
nekoliko dana i oženiše ga. Ali, živa rana,
a ona druga žena ni kriva ni dužna, ali kad
je pogleda, kao da sol na ranu stavlja. Teš-
ko mu, stišće ga u prsima, mlad a vehne.
I nije se dugo patio, našli ga mrtvog, na
licu mu bijaše blag osmijeh. Koga li je,
Bože, na koncu sanjao? Ko zna? Iza dvo-
je nesretnika ostala je na čvrstoj stijeni
kamena Gradina, priča o Starom gradu,
priča o jednoj ljubavi i izreka:
“Jedna djeva hošaf pravila, a druga ga
pila.” n
STAV 8/3/2018 49
