Page 51 - STAV broj 173
P. 51
organizacija “Crna ruka”. Danilo Ilić, u
čijoj je kući živio kada je tek stigao u Sa-
rajevo iz Obljaja, Trifko Grabež, Nedelj-
ko Čabrinović, Muhamed Mehmedbašić,
Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović – oni
su 28. juna 1914. godine ubili nadvojvo-
du, nasljednika Habsburškog prijestolja
Franza Ferdinanda.
Suđeno mu je kao teroristi, tako je
obilježen i umro. Nakon kraha K und K
monarhije, njegovo je tijelo svečano eks-
humirano i još svečanije prebačeno u novu
državu u kojoj je bio heroj. U još novijoj
Jugoslaviji postao je mit, simbol borbe za
slobodu, za ujedinjenje Jugoslavena. Kada
se ta država raspala, Gavrilo Princip postao
je ponovo terorista. Polemike o tome ko
je i šta je Gavrilo Princip, potkrijepljene
Sprat kuće uglavnom izmišljotinama i mitovima, a
Gavrila Principa rijetko činjenicama, rasplamsaju se svakog
ŽIVOT OBILJEŽEN GAVRILOM juna. Miljkana Principa sve te priče više
ne nudi puno toga za život. Sklonjeno u gotovo da i ne dotiču. Miljkanov je cije-
Miljkan rukom preko ograde poka- uglu Bosne, i danas se u Bosansko Gra- li život obilježen prezimenom, obilježen
zuje na kuću svog rođaka. I on je sa svo- hovo dolazi samo poslom ili ako se baš krvnom vezom s čovjekom čiji su pucnji
jim ocem kuću obnavljao nekoliko puta. mora. Kako je tek izgledalo onda, kako je označili kraj jednog velikog carstva, po-
Prvi su put Principi iz Obljaja bježali i koliko putovao tada 13-godišnji Gavri- četak prvog svjetskog sukoba u historiji
1942. godine, kada su se sklonili u Gra- lo Princip kako bi se dokopao Sarajeva, civilizacije koji je odnio milione života.
čac, preko granice u Hrvatsku. Vratili su u kojem je živio njegov stariji brat Jovan, Za Miljkana su sve to preteške teme,
se nakon rata. “Bili smo teška sirotinja, u kojem je trebao ići u austrijsku vojnu preteške misli. Gavrilo je njegov rođak,
mačke u selu nije bilo”, priča nam sje- školu, a umjesto toga upisao trgovačku. ponosan je na to, i to mu je dovoljno. Sve u
ćajući se kako je kao 14-godišnji dječak Miljkanovoj kući obilježeno je Gavrilom,
zarađivao nadnicu noseći na leđima vre- Gavrilo Princip pridružio se orga- čak i stara boca za rakiju na kojoj je ugra-
će s cimentom. Drugi su put Principi iz nizaciji “Mlada Bosna” 1911. godine, a viran Gavrilov lik. Ali, snaga ga polahko
svog sela išli u jesen 1995. godine. “Tad godinu dana kasnije izbačen je iz škole. napušta, zna da je život pri kraju i da, na-
je bila ona ‘Oluja’ i izbjegli smo u Drvar, Zaputio se u Beograd, gdje je jedva pre- kon njega, osim table i kuće u Obljaju više
odatle za Banju Luku i dalje u Prnjavor. življavao spavajući vani, po stubištima ili niko neće podsjećati na Gavrila. “Djeca
Bili smo tri godine u Lišnjanima i vra- hodnicima, i gladan. Vraćao se u Saraje- imaju svoje živote. Radio sam, držao sam
tili smo se 1998. godine ovdje. I tad smo vo, odlazio ponovo u Beograd pa se opet stoku, konje i krave. Sada više ne mogu.
morali ponovo obnavljati svoje.” vraćao u Sarajevo. Između tih odlazaka i Ne mogu više ni jesti kako treba. Samo
dolazaka prošao je nekakvu obuku u čet- ležim i gledam kada neko izbije kao što
Nije, kaže Miljkan, nimalo zadovoljan ničkom kampu u Vranju. Teško bolestan ste vi sada. A i to je sve rjeđe. Nema više
kako danas izgleda Gavrilova kuća. “Ovo je od tuberkuloze, uvježbao je gađati iz pi- ovdje Principa.” n
treća kako ja pamtim. Prva je izgorjela na štolja i posljednji put krenuo za Sarajevo.
Svetu Petku, druga u ‘Oluji’, i ovo je sada Bio je jedan od sedmerice koje je izabrala
treća. Ja se sjećam kuće kakva je bila ori-
ginalna. Ja sam ti ‘32. godište, a opet kažu: Kuća nekada i danas
šta Miljkan znade. Mene nije pitalo kako
je izgledala kada su je popravljali, niti su
me pozvali kad je bilo otvaranje. Sva dele-
gacija u kući, u dvorištu, a ja sjedim ovdje
i gledam šta rade”, kaže Miljkan. “Poslije
onog rata bilo je drugačije unutra. Bili su
papiri, namještaj, makete, odjeća njegovih
roditelja. Starež, ali lijepo urađeno”, sjeća
se. “Sada su kamin stavili. To je meni smi-
ješno bilo, pa ko je imao na selu kamin u
ta doba?! Ja znam gdje sam odrastao i šta
mu je otac sadio ispod kuće. Zato me, kad
su je sad obnavljali, nisu ni htjeli pitati šta
mislim. Znaš, ima ti ovdje ljudi pa priča-
ju da Gavrilo nije ni rođen ovdje. A ja se
nekih sjećam kada su kao djeca dolazili
njemu u kuću na izlet.”
Obljaj je početkom stoljeća bio vje-
rovatno užasno siromašno selo i teško je
danas i zamisliti kako je bilo odrastati u
mjestu koje ni danas, sto godina kasnije,
STAV 28/6/2018 51
