Page 81 - STAV broj 196
P. 81
STAJALIŠTA
APOKRIFNI FRAZARIJ
Kuća na mnogo voda
JEDAN STARI ZAPIS
I GLASOVI IZ BILJEŽNICE
Piše: Iz godine u godinu, iz noći u noć, sve je više glasova što se javljaju
Irfan HOROZOVIĆ iz drugog, nutarnjeg možda prostora (kao u Šestoj smrti Benjamina
Talhe).
Tu su i svi mrtvi prijatelji i poznanici.
Ono što zapanjuje nije semantičko, nego ritmičko.
Znamo sve što će nam reći, ali njihov govor i njihov iskaz ipak nam
otvaraju tajna, dotad čak nenaslućena vrata
Pisao sam, gotovo svu noć, o jednom nove prostore vodi i crvenim vodopadima. slavuja na dlanu i razmišljao šta da učinim.
meni posebno dragom slikaru. Naj- Iz tih dijelova krova izbijaju oči mansardi, Možda je ono lice iza stakla pomislilo da sam
ednom je stigla vijest koja je posve sjenke ostarjelih zemljanih ispečenih obli- ga ja ubio? Gdje da ga pokopam? Nije li on
preokrenula sve što sam mislio i ka koje je bojadisalo vrijeme. jutros pjevao iza mog prozora? Da ga osta-
što sam želio ispisati o tom. Vijest o smr- vim odmah tu, pokraj puta, gdje je i stra-
ti prijatelja. Četiri, osam, dvanaest. Niz sve vode kuće dao? Iznenadna bol, poput straha, prosvrdla
slijeva se kiša. Udara, bubnja po mojim slije- mi kroz potiljak. Učinilo mi se da sam čuo
Otvorio sam staru bilježnicu, počeo je pim očima, po svemu što sam ikada doživio. prikradajući urlik mačora.
prelistavati, sjećati se:
Vidio sam sebe na krovu, u pljusku, sveg Ponio sam slavuja dolje, do kuće, i uko-
Izlazeći iz šume, vidio sam strašilo. oblivenog vodom. Bio je to trenutak nade. pao ga u vrtu. Pod ružom. Za sve vrijeme
Čuvalo je polje. Čuvalo je šumu. I držalo osjećao sam nešto čudno, čega nisam bio u
u ruci štap. Gotovo dokumentaristički zabilježen potpunosti svjestan.
trenutak.
Šumski štap misli kao zmija. Putovi Tek kad sam podigao glavu, vidio sam
kroz šumu mile kao misli. Trenutak koji i sad, nakon toliko godi- da su smokva i badem puni slavuja. Tihih
na, pulsira jednakim intenzitetom. slavuja. Kad sam ustao, krenuo, začuo sam
Strrraaaaššni glas kreštalice u sjeno- njihov mnogoglasni napjev. Nešto što nika-
vitoj šumi. Neočekivano, na putu, noga mi je zapela da ranije u životu nisam čuo i što sigurno
za nešto. Bila je to neka dlakava podrtina. nikada neću zaboraviti.
Iznenadila me odozgo, iz samog prste- Dok sam se saginjao, jeza mi dotaknu slje-
na svoda i gromnula svoje bauke, zatočeni poočnice. Bila je to velika, siva mačka koju Puls rečenice određuje njen smisao. Tu
svoj užas, ispustila tučano jaje krilatog vu- je u šunjajućem vrebanju prosto utisnuo u se začinje alhemija slova, alhemija teksta.
kodlaka što se rasprslo u dva bolna zvona vrelu cestu neki džinovski tegljač ili priko-
na mojim ušima. lica. Vjetar je lagahno čupkao i odnosio ko- Iz godine u godinu, iz noći u noć, sve
made njene kože, dok je glava bila zaptivena je više glasova što se javljaju iz drugog, nu-
Potom visoravan, bezazleni svod. u asfalt, kao da ga grize, kao da će, roneći tarnjeg možda prostora (kao u Šestoj smrti
I ponovo ona, nevidljiva, kao da se rađa ispod njega, pronaći put do nekog miša ili, Benjamina Talhe).
iz svog ponornog iščeznuća, uz samo moje izletjevši uvis, iznenaditi pticu.
uho, tu, na svjetlosti visoravni, pokraj napu- Tu su i svi mrtvi prijatelji i poznanici.
štene kuće, a kroz usta pocijepanog strašila. Krenuo sam dalje osvrćući se. Činilo Ono što zapanjuje nije semantičko,
Humanoidni plast drhti. mi se da mačija glava, grizući cestu, pažlji- nego ritmičko.
Naslućena strašila skupljaju se i baja- vo prati svaki moj korak. Znamo sve što će nam reći, ali njihov
ju iz daljine. Strašilo s kosom, na horizon- govor i njihov iskaz ipak nam otvaraju taj-
tu, mehanički zamahuje dok vjetar odvaja Desetak metara dalje naiđoh na slavuja. na, dotad čak nenaslućena vrata.
otkose oblaka od zrnatog krika kreštalice. Ležao je uz put, još topao. Sigurno se upla-
Vraćao sam se kući. šio mačke, pomislih. Ili ga je udario neki I šta još dodati na kraju?
Bila je to kuća na mnogo voda. Poku- auto u prolazu. Naslonio sam njegove grudi Možda testamentum mysticum.
šao sam prebrojati, sjedeći u sobi zatvore- na uho, ali srce malehne ptice nije se oda-
nih prozora, zatvorenih očiju. Rodio sam zivalo. Pokušao sam da ga zgrijem dahom Riječi su poput opeka u zidu zgrade za
se i odrastao u kući na četiri vode. Slutio i da prstima potaknem rad njegova srca, ali koju se pretpostavlja da se u njoj skriva taj-
sam u toj rečenici kišu koja pljušti i spušta ništa nije pomagalo. na oporuka.
se s četiri strane krova. A ova kuća? Kuća Nikad ne znaš u kojoj je riječi.
u daleku svijetu neispisane knjige. Kuća u Stajao sam tako na otvorenoj cesti i pre- U svima ili u nijednoj.
kojoj sam istovremeno i stranac i domaćin. nuo se tek kad je sasvim blizu mene projurio Postoji li uopće?
Ona, zapravo, ima isti takav krov, tek za- automobil. Na vjetrobranu su bile kapljice. Otkriće riječi jednako je otkriću ulaska
tupljen nekako, kao odsječen vrh piramide, Počinjala je kiša i naglo je postajalo hladni- u piramidu. n
ali taj krov spušta se na drugi krov, odakle je. Lice iza stakla bilo je uplašeno. Pomislio
se crepovi dalje šire, otvaraju nove krovove, je da neću izbjeći automobil. Protrnuo sam.
Kakav čudan dan. Držao sam malog mrtvog
STAV 6/12/2018 81
