Page 45 - STAV broj 159
P. 45
STAJALIŠTA
Piše: KRIVO SRASTANJE
Sadik Ibrahimović
Put u Austriju s povratnom kartom
Godina je 1990. Kasna jesen. U
Grazu sam, Austrija, u prvoj i KOD AMIDŽE
posljednjoj posjeti onemoćalom HALIDA
i bolešljivom amidži Halidu. Na- Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam.
kon kratke vožnje taksijem, koračam pu- Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta
stom, jarko osvijetljenom ulicom, tražeći treba biti, ali bježati neću
kuću s brojem dvadeset osam. S obiju stra-
na sablasno opustjele ulice prostirale su se nije mogao ni sanjati da ćemo se ponovo je slatko pa čije god da je. Pravi ahmak,
velike, lijepo uređene kuće, opasane viso- vidjeti poslije toliko godina. Zbunjen i sne- nalet ga ne bilo.
kim željeznim ogradama. Sve uokolo bilo bivajući se, rekoh mu da ga se ne sjećam. Eto! Oprosti, ponijelo me, moj si, pa
je skladno i, istodobno, bezlično i sterilno. k’o velim... Nego, šta si naumio? Hoćeš
– Nije ni čudo – reče. – Mi smo dav- li ostati ovdje? Ako si voljan ostati, bilo
Konačno, nađoh kuću s brojem dva- no otišli iz Tuzle, a ti si tad bio dijete. A, bi mi jako drago! A?
deset osam, zaustavih se pred zaključa- nažalost, nismo se ni viđali. Ja sam Amir, – Neću, hvala ti. Došao sam zbog tebe.
nom željeznom kapijom i pritisnuh zvo- tvoj amidžić, najstariji Halidov sin. Nego, Sutra popodne vraćam se kući.
no. Ubrzo kapiji priđe visok, suhonjav bujrum, bujrum, idemo u kuću, stari jedva – Hm! Tako, veliš... A ovo u Bosni,
mladić, hladnog, sumnjičavog pogleda i čeka da te vidi! Sinoć se skoro rasplakao sva ova dešavanja... Nije dobro, je l’de?
upita me na njemačkom šta želim. Upitah kad je čuo da si bio i otišao. – Nije. Zlo nam je pred vratima, a
ga govori li bosanski jezik, a on šanerski hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće.
arogantno klimnu glavom. Predstavih se Ne želeći kvariti prvi dojam, ugrizoh Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude
i rekoh koga tražim. se za jezik i ne rekoh kako sam prethodne šta treba biti, ali bježati neću!
večeri hladno sikterisan s kapije. – Sigurno si gladan – mudro prekinu
– I, šta ste trebali? starina osjetljiv razgovor. – Idi, sine, pojedi
– Došao sam posjetiti amidžu Halida. Prošli smo kroz brižljivo uređeno dvo- nešto! Amirova žena čeka te s večerom! I
On i moj otac su braća, znaš?! rište i ušli u ogromnu kuću koja je odisala ne ustručavaj se, dobra je Andrea, ona će
– Žao mi je – reče mladić suho – on snagom i blagostanjem. Amir me je odmah ti pokazati gdje ćeš spavati i sve drugo što
Vas večeras ne može primiti. Bolestan je, uveo u Halidovu sobu i povukao se. treba! Hajde, znaš ono, k’o u svojoj kući,
a i inače u ovo vrijeme ne prima posjete. a sutra ćemo ponovo razgovarati!
Obavijestit ću ga da ste dolazili, a Vi dođite Srdačan, ganutljiv susret. Amidža me Večeram s Amirom u ugodnoj trpe-
sutra popodne u pet. I, molim Vas, budite grli i plače, pa, kad smo se izgrlili i izlju- zariji. Njegova žena Andrea, vitka i lje-
tačni, ovdje se, za razliku od Bosne, tuđe bili, poče me potanko propitivati o svemu puškasta brineta, posluživala nas je brzo,
vrijeme jako cijeni. i svačemu – o meni, članovima naše po- nenametljivo, nečujno klizeći od kuhinje
– Oprostite, ko ste Vi? rodice, komšijama, prijateljima. Potom, do trpezarije i, s osmijehom na licu, lo-
– Senad Ibrahimović, Halidov sin. vidno iscrpljen, naglo zašuti, uze sa sto- šim, ali simpatičnim bosanskim jezikom
– Dobro, rođak, bit ću tačan, a tebi mno- čića čašu vode, lijekove, popi ih i tegob- zapitkivala me, tipično ženskom radozna-
go hvala na toploj dobrodošlici. no othuknu. lošću, čime se bavim, imam li djevojku
On se bez riječi okrenu i ode, a ja – i po- i šta sve ne. Odgovarao sam ništa manje
nižen i uvrijeđen i na korak od odluke da – Hvali ti, sine – reče tiho. – Mnogo lošim njemačkim jezikom, što joj se do-
se odmah vratim kući – samo zbog amidže si me obradovao, mnogo. I želju mi is- palo, pa je naša, drž’ – ne daj međujezična
i želje da ga vidim, nekako se obuzdavam, punio. I sam vidiš da sam na kraju puta, konverzacija rezultirala salvama smijeha.
ulazim u prvi hotel i uzimam sobu. pa mi je tim draže. Jah! Čovjek u životu Rekoh, bio je to posljednji susret s
Narednog dana, tačno u pet, pozvonio svašta preturi preko glave i može mu biti amidžom Halidom, a, nedugo potom, zlo
sam na amidžinoj kapiji. Ovog puta kapiji i ovako i onako, i teško i lahko, počesto nam je poput vatrenog ognja protutnjalo
je prilazio drugi, nešto stariji, meni nepo- oboje skupa. I sve se u životu plaća, dijete kroz kuću, strašnije no što sam mogao i
znat čovjek, ljubazan i nasmijan. Uveo me moje. Nema halve džabe, valja je zasluži- zamisliti. Ipak, katkad se zapitam kako li
je u prostrano dvorište, zagrlio i rekao da ti. A ovo ti govorim zato što vidim da me me je tada, u Grazu, amidža doživio, šta je
možeš razumjeti: lijepa ti je priroda, smje- mislio o meni – da sam nedozrela budala
ran si, odgojen. Nisi k’o onaj moj mlađi ili iskreni bosnoljubac? Ili, možda, oboje?
sin što mi ovo malo života izjede. Neće u I uvijek nanovo uvidim da je takva zapita-
školu, neće da radi, neće nikakvog zorta, nost besmislena. Bilo je šta je bilo i onako
a prohtjevi mu k’o da se iz carskog saraja kako je, valjda, trebalo biti. n
ispilio. Dajem mu, ne žalim, ali duša me
boli što se upropaštava. Od Boga je da se
radi i nema ni radosti ni slasti sve dok
čovjek svojim trudom ne privrijedi, ali
njemu svejedno – samo ti meni daj, meni
STAV 22/3/2018 45
