Page 55 - STAV broj 208

Spomen-kuća u čast
reisa Čauševića

Nijaz
Tatarević
“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, škole. Pohađa školu u selu Zalin, malo dalje od Arapuše. U
veterinarsku stanicu i školu, u koju je nekada išlo oko 1.400 odjeljenju ih trenutno ima petnaestak i na nastavu putuju sva-
učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, kodnevno. Tužna srca napuštamo Arapušu, u kojoj su srpske
koji još postoji, ali pošte više nema. Prije je rata ovdje živjelo fašističke jedinice 1992. godine ubile život. Od tada je ovdje
oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih vrijeme stalo. Prljava agresorska čizma utrnula je duh jednog
sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osre- od najljepših bosanskokrupskih sela i zauvijek poremetila
dak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska komšijske odnose. n
Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj.
Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je
pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije,
nakon istog scenarija, došli u Bihać. Do augusta 1992. godine
većina Arapušana uspjela je da iz Sane prebaci se u Bihać. Ka-
snije su te rute blokirane i ostatak naših mještana prebačen je
u Travnik”, priča Mahmut.
Kada su u ljeto 1995. godine ušli u Arapušu, zatekli su na
džamiji srpsku zastavu. Minaret je miniran i pao je nadomak
srušene džamije. Kada su obnavljali džamiju, nisu htjeli uklo-
niti srušeni minaret, ostavili su ga da svjedoči zločinima svojih
dojučerašnjih komšija kojima je smetala Božija kuća. Mahmut
tvrdi da je u ratu imao više novca nego danas. Danas u Ara-
puši, kaže, ima više kuća nego stanovnika, a broj stanovnika
prepolovljen je.
“Obnovu džamije počeli smo odmah po povratku, a otvo-
renje je bilo 2005. godine. Tadašnji reis Mustafa Cerić nam je
puno toga obećao kada je došao na otvaranje, ali ništa od toga do
dan-danas nije realizirano. Mi smo ovdje zaboravljeni od svih
i prepušteni sami sebi da se snalazimo i preživljavamo. Kada
hoćemo u Sanski Most, moramo osamdeset posto puta voziti
se kroz sela koja pripadaju Republici Srpskoj, jer nam je tim
putem bliže i bolje. Ni putnu komunikaciju između bošnjač-
kih sela ovdje nisu riješili kako treba. Jedva su asfaltirali i taj
put što vodi do Bosanske Krupe. Ostalo je još nešto kilometa-
ra makadama. Prvi odašiljač za mobilnu telefoniju ovdje iznad
brda je na teritoriji Republike Srpske. Ali, opet kažem, hvala
Bogu, dobro je, živi se nekako”, dodaje Mahmut.
Ispred škole samo zatekli dva dječaka kako igraju lopte na
starom školskom igralištu koje bez đaka izgleda pomalo sa-
blasno. Jedan je netom došao iz Austrije, gdje trenutno traje
školski raspust, a drugi je mještanin koji ovdje živi, ali u ško-
lu ide autobusom u Bosansku Krupu. Njegova majka nekada
je radila u ovoj osnovnoj školi, ima ključ od škole. No, nije
bila kod kuće pa nismo mogli ući u školski objekt da vidimo
njegovu unutrašnjost koja je tokom rata neko vrijeme služila
kao logor u kojem su Bošnjaci privođeni na ispitivanje i mu-
čeni. Dječak ima devet godina i ide u treći razred osnovne

STAV 28/2/2019 55