Page 51 - STAV broj 208

može biti ubrizgana injekcija... Gospođa bezbjednosti Japana. Tek tada sam saznao “Nisam vjerovao svojim očima
Koike je uspjela izdejstvovati da dobi- da ti ljudi u Atini nisu bili neprijatelji. šta sam vidio niti svojim ušima
jem tretman državnog gosta. Na sceni je Vijesti o mojoj kampanji odjeknule
bilo pitanje odnosa dviju vlada – Japana su širom svijeta, pa i u Turskoj. Postao šta sam čuo. Po imenu moje
i Turske. Svi su morali pomoći da se stvar sam veoma interesantan za turske novi- države, Turske, zove se javna
dovede do kraja. nare. Svi su željeli napraviti reportažu sa kuća!? Tek nakon toga sam
Jednoga dana su mi saopćili pred- mnom. Nisam volio da se ovaj problem
stavnici obiju vlada: ‘Ti si ispunio svoj puno raspravlja u Turskoj jer za taj slu- saznao da u Japanu, skoro u
zadatak. Sada se vrati u Tursku. Mi pre- čaj nije bio kriv japanski narod. Ja sam se svakom gradu, ima stotine
uzimamo dalju kampanju.’ u to uvjerio kada sam vidio da taj narod takvih mjesta pod imenom
Pisana inicijativa koju sam predao nije znao da u Turskoj ne postoje javne ‘Toruko’ (Turska). Shvatio
ministru Watanabeu na prvom sastanku kuće pod nazivom turska kupatila, da se
Vlade Japana je usvojena. Na osnovu toga, pod tim pojmom u mojoj zemlji misli na sam da su to javne kuće koje
donijeta je Odluka o izradi zakona prema kupatila za održavanje lične higijene... postoje u istočnoj Aziji, a koje
kojem će naziv Toruko (Turska) biti zabra- Bio sam svjedok kako je taj narod želio su nazvane po engleskom
njen za imenovanje javnih kuća u Japanu. da se greška ispravi i kako mi je pružio
Na dan povratka za Tursku tajno sam podršku. Zato sam mislio da je bolje da ‘turkish bath’ (tursko kupatilo,
se ukrcao u neki autobus koji prevozi Turci i ne znaju da je ime naše zemlje turski hamam, a u Japanu
američke turiste za aerodrom Narita. bilo zloupotrijebljeno. Teško je izgraditi ‘Toruko buro’)”
Promijenili su mi kartu te sam se ukr- bratstvo i prijateljstvo među narodima, a
cao u avion koji ide za Atinu, u Grčkoj. lahko je izazvati neprijateljstvo. Zato sam
U Atini sam dva dana čekao avion za bježao od turskih novinara. Tek kada se Nije prestao i da se bori za Bosnu i Her-
Istanbul. Osjećao sam da me prate neki u Japanu pojavio novi zakon, te kada je cegovinu, za Sandžak i Bošnjake u cjeli-
Japanci. Bojao sam se da su neprijatelji, javnim kućama promijenjen naziv s To- ni. Čim mu neko predloži dobru knjigu
pripadnici Jakuze. Posebno sam se bojao ruko (Turska) na Soupland (Sabunistan), o Bošnjacima s prostora Balkana, samo-
što se to događalo u Grčkoj, u kojoj po- primio sam novinare da bi se zabilježilo stalno finansira njeno prevođenje, potom
stoji animozitet prema Turcima. Psihički to što sam učinio u Japanu. Desetak dana knjige dijeli besplatno s jedinstvenim
nisam bio miran, te sam promijenio ho- su se vrtjele reportaže poput: ‘Dobar pri- ciljem: neka se Turci koji su porijeklom
tel. Pronašao sam jugoslavenski ‘Putnik mjer državljanina Nusreta Sancaklıja’. Bošnjaci upoznaju s kulturom, umjetno-
turizam’ i nastavio da se ponašam kao da Turska Vlada je pozvala gospođu Koike šću, jezikom i svim drugim identitarnim
sam Jugoslaven iz Sjenice. Govorio sam i ministra Watanabea u Tursku da im se pitanjima Bošnjaka; neka se Bošnjaci u
samo bosanskim jezikom... Toliko sam zahvali za njihovu pomoć. Pri obje po- Bosni i Hercegovini, u Sandžaku i širom
bio umoran, fizički i psihički, kada sam sjete bio sam prisutan, tako da sam imao Srbije, u Crnoj Gori, na Kosovu, u Make-
došao kući, da sam se osjećao kao da sam priliku i lično da se zahvalim, kao običan doniji, Hrvatskoj i Sloveniji, ili ma gdje
ponovo rođen. državljanin Turske.” u svijetu – ne osjećaju usamljeno. Neka
Prošlo je dosta vremena. Gospođa Nusret živi i radi u svojoj zemlji. S Ja- znaju da imaju braću u Turskoj i neka
Koike je posjetila Tursku na poziv Vla- panom razvija izuzetno dobre prijateljske jedni druge upoznaju.
de Turske. Tražila je sastanak sa mnom i odnose. Pridobio je japanske turiste i ot- Međutim, Nusreta su i dalje progo-
pričala mi da su me, na putu za Tursku, krio im jedno od svjetskih čuda – Kapa- nila brojna pitanja: “Jesam li ja Bošnjak,
preko Grčke, pratili pripadnici službe dokyju. Nije prestao da se bori za Tursku. je li moj jezik bosanski, imam li svoju
kulturu i običaje, jesu li to moji identi-
tarni znaci? Kako sam ja Turčin i kako
Ministri zdravlja, socijalne zaštite sam postao veći Turčin od Turaka? Je li
i sigurnosti i gospođa Yuriko
Koike prilikom uručivanja nagrade ovo bila moja borba? Zašto je nisu vodili
gospodinu Nusretu Sancaklıju u Tokiju Turci i Turska? Je li ovo, ustvari, bio re-
volt na onog Slovenca i onog Srbina sa
studija koji su mi sve osporili, nastojali
me poniziti?”
“Poslije rata na teritoriji Bosne i Her-
cegovine, od 1992. do 1995. godine, na-
šao sam sve odgovore. Oni su bili u mojoj
duši! Danas dobro znam i dobro sam na-
učio da sam, hvala Bogu, i Turčin i Boš-
njak. Ja nisam onaj kako me oni zovu. Ja
nisam onaj što mi oni određuju ko sam
i šta sam. Moje porijeklo je kovano duže
od 5.000 godina u Bosni i u Sandžaku. Ja
sam pravi Bošnjak, Sandžaklija, koji je
zavolio i svojom voljom primio Tursku,
njeno državljanstvo, kulturu i običaje...
Zato poručujem svima, bili oni dobri ili
zli, zvali se fašisti, četnici, ustaše, tajne
sile ili najbolji ljudi na svijetu: Mi nismo
vi! Mi smo mi drevni, najstariji balkanski
narod – BOŠNJACI!” n

STAV 28/2/2019 51