Page 45 - STAV broj 388

to što radim. Nisam ih slušao. Imam svoj
pravac i neka sam budala. Ne zamjeram
nikome, svako ima pravo na svoje mišlje-
nje. Ja se nemam i ne trebam hvaliti, jer
ko treba, on zna šta sam i kako sam radio.
Odredio sam sebi da budem humanista.
Ako već nisam u mogućnosti nekom dru-
gačije pomoći, ovaj posao neka bude moj
doprinos. Krenuo sam pretražujući šume
i do sada je dosta dobro išlo, do ove bole-
sti. Opet, bez obzira na bolest, prije mjesec
sam smogao snage otići do šume. Tražio
sam i našao sam dva skeleta. I zbog toga
bih volio ozdraviti. Preživio sam Genocid
i proboj prema Nezuku. Na predjelu koji
pretražujem, ovom stranom šume pa sve
do Buljima, ubijena su mi dva brata, otac
i stric. Kada sam se vratio ovdje da živim,
bio mi je primarni cilj da pronađem njih.
No, oni su poslije pronađeni u masovnim
grobnicama, a ja sam odlučio da nastavim
s potragom pa koga god nađem, dobro je.
Bitno je da se ljudi nađu i da se ukopaju.
Tako radim već dvadeset godina i to sam
zacrtao sebi da ću raditi sve dok me smrt
ne zaustavi”, priča nam Ramiz prinoseći
rukom ustima fildžan s kahvom te otpija
gutljaj, mršti se i vraća fildžan na sto.
“Šta je ovo ovako gorko”, pita snahu
Jasminu odmahujući glavom.
“Hoćeš li da stavim još šećera”, pita
ga ona.
“Stavi. Znaš da kafu pijem samo zbog
šećera”, odgovara sakupljač kostiju smješ-
kajući se i nastavlja: “Kada su ušli u Sre-
brenicu i kada su počeli vršiti Genocid,
ovim putevima u blizini sam hodao. Do-
bro znam ove krajeve na kojima su mnogi
skončali svoj život. Prešlo ih je još, nisam
bio sam. U svojoj potrazi za posmrtnim
ostacima ljudi nikad mi nije bilo mrsko
sići u potok, zavući se u trnje da bih nekog “I kada nogom kročim na ta mjesta, sve mi se to u glavi vrati,
našao i izvukao, jer ako idete samo putem,
ništa nećete otkriti.” ali kada pomislim da će neko od žrtava dobiti ponovo svoj
identitet, da će mu se dijete, majka, brat, sestra ili supruga
NAJEŽIM SE SAV KADA SE SJETIM poslije toliko godina obradovati, nastavim dalje. Ionako ništa
ONOGA ŠTO SAM VIDIO
Svaki povratak u šumu, u kojoj je ko- ne možemo promijeniti pa dajte barem da ukopamo ljude. I
račao zajedno s hiljadama onih koji nisu od mog oca je pronađeno možda manje od trećine skeleta.
uspjeli preći, za Ramiza je emotivno težak,
jer mu se dolaskom na mjesta masovnih Uvijek je bolje ukopati bilo šta što se pronađe nego ništa, jer
ubistava sjećanja vraćaju. bit će žrtava koje se nikada neće pronaći. Preko medija sam
“Uvijek je teško. Film se vraća. Kada je
pala bukva o kojoj svi preživjeli pričaju, ja poručivao porodicama: ‘Što se god nađe, kopajte!’”
sam već bio izišao odatle. U proboju je tada
nastao pakao. Bilo je oko petnaest hiljada mlađi od mene, otac Šahin i stric Ramo. I od mog oca je pronađeno možda manje
ljudi i, kada je zapucalo sve, i artiljerija i Otac i braća su pronađeni u grobnicama u od trećine skeleta. Uvijek je bolje ukopati
pješadija, narod nije znao šta će i kud će jer Kamenici i Liplju, a stric u Kasabi. I kada bilo šta što se pronađe nego ništa, jer bit će
smo bili opkoljeni sa svih strana. Naježim nogom kročim na ta mjesta, sve mi se to u žrtava koje se nikada neće pronaći. Preko
se sav kada se sjetim onoga što sam vidio, glavi vrati, ali kada pomislim da će neko medija sam poručivao porodicama: ‘Što se
onih krika, vapaja ranjenika... Imao sam od žrtava dobiti ponovo svoj identitet, da god nađe, kopajte’, a nije teško dokopati
sreće da sam to preživio, a oko hiljadu ljudi će mu se dijete, majka, brat, sestra ili su- ako se naknadno nešto pronađe, a teško
je ubijeno. Među njima su i moj najmlađi pruga poslije toliko godina obradovati, na- da će se pronaći. Dvadeset i sedam godi-
brat Velid, koji je tada imao sedamnaest stavim dalje. Ionako ništa ne možemo pro- na nije kratak period i, da je samo list pa-
godina, brat Behadil, koji je bio godinu mijeniti pa dajte barem da ukopamo ljude. dao, sada trebate roviti petnaest-dvadeset

STAV 12/8/2022 45