Page 75 - STAV broj 163
P. 75
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Spuštajući se niz Bukovčić
Sve u svoje
vrijeme,
Piše:
pa i neznanjeSadikIbrahimović
Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i
sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u
telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od
njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i
nepovratno promijenilo
Ove zime, spuštajući se niz Bu- začuđenost i podsmijeh. Začuđenost kod strpljivosti, toleranciji, odsustvu sujete,
kovčić, brdo iznad Tuzle, cestom razboritih, podsmijeh kod glupana. ljutnje, njegovoj začudnoj spremnosti da
koja vodi ka Kliničkom centru, pažljivo sasluša bilo šta i bilo koga, pa i
sjetih se da sam 1993, te druge i Tako, nakon što bi bio ponuđen ciga- egzaltiranog neznalicu koji je varenom i
najteže ratne godine, išao istim putem vra- retom, hadžija bi se ljubazno zahvalio, na pečenom hadžiji Mustafi samoljubivo i
ćajući se iz posjete oboljelom ocu. arapskom ili turskom najčešće, pa cigare- vehementno pojašnjavao da je voda mo-
tu stavio na srce, prinio usnama i poljubio kra, a trava zelena.
Bilo je sivo predvečerje, rominjala je i, na koncu, dodirnuo njom čelo. Potom Velim, čudom sam se čudio i, dok sam
sitna, ledena kiša, a ispod mene prostirao ju je dugo, dugo razmekšavao, polahko gledao kako sasređeno sluša u svakom smi-
se izmučeni, polumrtvi grad, poklopljen pripaljivao, šibicom isključivo, i pušio s slu nedozrelog dječarca, pitao se – ko je,
istom ovakvom magluštinom, mračan, tje- takvim uživanjem, posvećenošću čak, da zaboga, ovaj čovjek, poznajem li ga imalo
skoban, zaboravljen. Kao kakva sumorna, mi se katkad činilo kako bi se, da sve to ili uopće nakon tolikih godina provede-
getoizirana naseobina nalik na deprimiraju- vidi i osjeti, umah propušio i najokorje- nih skupa.
će uvjerljive uratke filmovanog futurizma. liji nepušač. Poslije akšama, hadžija i ja sjedimo pod
Zastao sam tada i dugo gledao u tu jezivo miomirisnom lipom i pušimo.
realnu projekciju istinskog čemera i jada, a Jednom, u haremu Behram-begove – Tebi baš “otvori oči” onaj momčić
u glavi mi samo jedna misao: “Bože, zbog džamije, sjedio je hadžija na klupi pod – velim mu.
čega sam ikada bio nesretan?!” krošnjom rascvjetale, miomirisne lipe, – Neka ga. Zelen je, prezelen. A kakav bi
mirno sejirio, čekao akšamski ezan i od- i mogao biti u tim godinama? Neka, neka,
Sve ljubavne i ine patnje koje sam ne- bijao dimove. sve u svoje vrijeme, pa i njegovo neznanje.
kada proživljavao i preživljavao mučno, Ništa ne rekoh, nije se imalo šta reći.
tegobno, u tom strašnom trenutku uči- – Dedo, ne valja ti to! Duhan je haram! Po izlasku iz mezarja, premda je hladno,
nile su mi se smiješno infantilnim, poput Zar nisi znao – priđe mu i reče nekakav pravim kratak predah i sjedam na klupu.
histeričnog plača kakve razmažene djevoj- mlađahni “novomusliman”, onizak, mršav, Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagle-
čice kojoj su ukrali šarene krpice. Sjetih “zabrađen” u nekoliko paperjastih dlačica dana u telefone s poluosmijehom na licu.
se i postidjeh. na pubertetski bubuljičavom licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne
obraća pažnju na onog drugog. I tad shva-
– Kako je čovjek nezahvalan i krat- – Nisam, sine, nisam! Evo, ako je tako, tih koliko se sve i nepovratno promijenilo.
ke pameti – mrmljam u bradu i ulazim u sad ću je ugasiti – reče hadžija i zaista uga- Gledam ih, a nadobudni dječarac iz hare-
obližnje mezarje koje se također zove Bu- si cigaretu. ma Behram-begove džamije učini mi se u
kovčić i u kojem je ukopano mnogo meni tom momentu simpatičnim, dragim čak,
dragih, predragih ljudi. – Eh, tako! A sad, pošto vidim da si jer, za razliku od njega, pa kakav god bio,
neuk i skorašnji u vjeri, da ti rastumačim ovi anemični, skamenjeni likovi, staklastih
Obilazim i mezar hadžije Mustafe Da- jedan hadis – opet će, nemajući pojma s pogleda i s fiksiranim poluosmijehom na
hića. Dvadeset je godina od njegove smrti, kim priča, duhovno i biološki nedozreli licu, hadžiju Mustafu Dahića zasigurno
a takvog čovjeka, ni prije ni poslije, nisam pubertetlija. nikad za nikad ne bi ništa pitali, ne bi ga
upoznao. U svemu je bio osoben, drukčiji, niti pogleda udostojili. n
autentičan, nikad loše volje, vazda vedar, – Aman! Zar baš?! De da čujem, dra-
nasmijan, ljubazan, nenametljiv, a nje- go dijete, da i ja štogod naučim – gotovo
gova zahvalnost na nekoj hediji, makar i radosno odvrati hadžija.
najmanjoj, cigareti recimo, izazivala je i
Dalje nisam slušao. Ali jesam gle-
dao. U hadžiju. I čudom se čudio, naču-
diti se nisam mogao njegovoj nestvarnoj
STAV 19/4/2018 75
