Page 23 - STAV broj 243

Zapisi između ratova (3)
JERIBASMA NA KOJOJ JE

UMJESTO LJULJAČKE VISIO BABO

“Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k’o da spava. Jedna joj ruka pod glavom.
Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo. Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio.
I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom”

Piše: Amir HASANOVIĆ

ekad potpuno iznenada sretneš oso-
bu koja ti u životu postane nešto
Nposebno. Naprosto osjetiš da ti je
to drug, da mu možeš povjeriti svoje taj-
ne, svoje nedaće i probleme. Pritom su
ratni drugovi nešto posebno.
Svog dobrog druga, iskrenog, pošte-
nog i povučenog rahmetli Mirsada sreo
sam prvi put na Olovu. Družili smo se i
povjeravali jedan drugom. I uvijek jedan
drugom, naravno, čuvali leđa.
Znao sam da je iz nekog sela iz oko-
line Zvornika, da je bio jedinac i da su
mu roditelji poginuli prvog dana napa-
da “arkanovaca” na njegov kraj. On je s
amidžićem nekako prešao – prvo u Ka-
lesiju, pa u Tuzlu. Nisam ga nikad mno-
go zapitkivao o tome. Teška je to tema za jedno šesto metara. Tek što sam sišao, ni- “Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem
razgovor. Sve do jedne prilike. Bit će to sam još bio ni kolac našao da svežem ju- je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj
nakon zauzimanja Donje Brke. nicu, iz sela se oglasi pucnjava. Čuh neka dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte,
Krenuli smo u čišćenje terena od preo- vozila da idu gornjom cestom. Nabrzinu proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam
stalih četničkih grupica. Bilo je veoma rano. svežem junicu pa potrčim uzbrdo. U pola pod kruškom. Tu smo noć krenuli preko
Još se magla dizala. Išli smo polahko. Neg- brda na mene naleti komšija. ‘Bježi, Mir- šume, a ujutro stigli u Kalesiju.”
dje na periferiji sela komandir nas podijeli sade, četnici!’ – ‘Imaju mi’, reko’, ‘babo i I othuknu na kraju. “Jah”, kaže, “šta
u desetine. Pođosmo svako na svoju stranu. mama gore’. – ‘Ma bježi’, kaže, ‘pobiše sve!’ ćeš” i krenu.
Šutke smo se kretali oprezno zastaj- Mahinalno krenem za njim u potok. Bili Ja zaleđen, ne mogu se maknuti s mje-
kujući i osluškujući. Uzan seoski put, s smo tu do predvečer. Tek sunce hoće da sta. U glavi, u ušima, sve bubnja. Nekako
kućama rijetko poredanim tik pored ceste. zađe, krenemo na gornju cestu. U kanalu se rastresem i krenem za njim.
Idući tako, osvrnem se, znam da je Mir- ubijen čovjek. Leži. Po cesti pobijena stoka. Gledam mu u leđa. Razmišljam. Šta su
sad bio iza mene. Gledam ga. Zastao okre- Potrčao sam prema kući. Na ulaznoj ka- ta bošnjačka pleća i duša u njima podnijela
nut ka jednoj kući. Polahko se vratim. Mož- piji moj cuko. Ubijen i bačen u cvjetnjak. sa svoje dvadeset dvije godine?! Allahu,
da je nešto primijetio. Pitam ga šta je bilo. Kada sam stigao pred kuću, na velikoj da si nam svima na pomoći.
Okrenuo se, pogledao u mene, a onda grani kruške, na mjestu gdje je nekad bila Nikada Mirsad više nije vidio svo-
ponovo prema kući. Nedugo zatim podi- moja ljuljačka, visio je babo. Objesili ga ju kuću. Ni svoju krušku. Nije vidio
že ruku i pokazujući mi prstom tiho reče: kaišem od naše krave. Objesili, pa onda ni mezare svoje majke i svog babe.
“Vidiš, ovako je izgledala moja kuća. Ista! pucali u njega.” Šehid naš, ako Bog da, Mirsad je 15.
A ispred nje ovakva kruška, samo je kod Govorio je nevjerovatno mirno i sta- jula 1995. godine, nekoliko metara od
nas bila jeribasma, s velikom krošnjom. loženo, a ja sam ga gledao zabezeknuto s mene, pao pogođen četničkim rafa-
Vazda je pod njom bio hlad. Kao dijete sam poluotvorenim ustima. lom u pokušaju proboja koridora za
se s komšijskom djecom za ljetnih vrući- “Dolje”, nastavio je, “ležala je mater Srebreničane. Dok smo ga previjali,
na pod njom igrao. To jutro, kad će upast mi, Amire. Mater moja, nako, k’o da spa- stiskao je moju ruku i pokušavao mi
četnici u selo, mati me rahmetli probudi- va. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je nešto kazati. Nije uspio.
la rano. Obukao sam se, a babo rahmetli kerinje, moj Amire, zaklalo.” Podlegao je ranama 16. jula na odjelu
kaže: ‘Idi dolje, pripni junicu, dok dođeš, U meni u tom momentu neka nela- intenzivne njege UKC Tuzla. Da ga Allah
mati će kahvu zgotoviti. Pa kad doručku- goda, muka neka u stomaku. On, miran, pod nekom džennetskom jeribasmom sa-
jemo, svest ćeš kravu.’ Do u Dolinu ima nastavlja. stavi s njegovim najmilijim. n

STAV 31/10/2019 23