Page 75 - STAV broj 243

najposlije izmijenili adrese i pozvali jedne – Napunih i ja trideset godina, hajde, raste razina vode uz moje noge, uz bedra,
druge u goste. Zaključeno je: Nova godina častim te! – rekoh mu jednom završavajući zapljusne me val. Zapljusne me i čujem:
1975. – u Pragu! jutarnju smjenu. Zbog gužve i pretrpanih ‘Aaaallaaaah!’ Protrnula sam, nesigurna da
Taj novogodišnji sedmodnevni izlet s tramvaja, Dan mrtvih je, ne nađosmo od- sam čula to što sam čula. Pokrenula sam se,
prijateljima u Prag dugo je godina sjajio u mah kafić u koji bismo se “parkirali”, pa silazila sam stopalima u dubinu. Po trbuhu
sjećanju, a neki su prizori doslovno ugravi- produžismo od Trga Republike Jurišićevom me novi val snažno zapljusne i opet čujem:
rani u moje sjećanje. Ne samo arhitektura prema Draškovićevoj. Mimoilazili smo se ‘Aaaallaaah!’ I treći put čujem, kad me val
koja je posredovala proteklih deset stolje- s muškarcima i ženama čije su ruke bile prekri preko prsa i lica.... ‘Aaaallaaah!’”
ća postojanja grada nego i prepoznavanje zauzete buketima cvijeća i plastičnim grob- Dok je to pričala, govorila je glasno, kao
češkog duha koji nije bio nepoznat Bosni nim lampionima. Baš kad smo se našli na na sceni, ne obazirući se na goste koji su
od austrougarskih vremena. Svaki bismo pola puta, preko puta Pošte, uz popularni prolazili pokraj nas. Svaki put bi dramskim
se dan s Jiržijem i Jaroslavom, ili sami, restoran na križanju s Palmotićevom, vi- glasom uzviknula: “Aaaallaaah”, a Zima i
otisnuli u znatiželjno “čitanje grada”, nje- djesmo da nam u susret ide Vesna Parun. ja nismo mogli odoljeti napasti smijeha
govih mostova, katedrala, muzeja izložbi, Svi smo voljeli Vesnu Parun, veliku koje nas je spopadalo kao djecu gledajući
Narodnog divadla (i večernje klasične ba- pjesnikinju, punu duha i nepresušne mla- je gotovo u transu. Držali smo se rukama
letne čarolije), do one Hašekove gostilne dosti. Obradovani, pozdravismo je zaustav- za stol da se ne srušimo na pod.
(U Kaliha!), čuvene po pivu i češkim kne- ljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da Kao da se ništa nije desilo, ne zamje-
glama. U jednoj uličici (Zlatna ulička), što bih žarko želio da nam se pridruži, barem rivši nam na djetinjastom ponašanju, Ve-
je pripadala najstarijim dijelovima Praga, nakratko, uz kolače i sokove..., evo, baš ov- sna upita koliko je sati, da ima nešto za-
pronašli smo antikvarijat sa starim češkim dje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, kazano u Kavkazu.
knjigama. U njemu sam proveo dosta vre- ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u Vratili smo se do Trga Republike pra-
mena, diveći se prelijepim starim izdanji- centru grada na 1. studenog, na Svisvete, teći je, a onda odlučismo popiti još jednu
ma, mapama grafika i jednim, možda prvim uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kap- kahvu u Klubu Društva književnika. Na-
stranim izdanjem, sarajevskog pjesnika Si- tola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po gro- stavili smo o Vesni. Njezine znatiželje za
lvija Strahimira Kranjčevića. Danas me na bovima”. Govorila je iznenađujuće oporo: duhovnim iskustvima drugih, primijeti-
Prag podsjeća velika fotomonografija Karela “Znaju ožalošćeni, ili slute, da se duhovi smo, znaju biti opsesivne. Njezino propi-
Plicka i zapis o njihovoj kćerki Klarički u tek pokopanih još zadržavaju oko grobova, tivanje pravoslavlja, naprimjer. Čini mi se
dječijem Smilju i bosilju. osjećaju ih nekim čulom koji ni medicina da je o tome jednom objavljen intervju s
ni psihologija još ne poznaju...” Misli da se njom u Glasu koncila. Ima li to veze s ljudi-
“KORNJAČIN OKLOP” VESNE PARUN tu “sve izmiješalo”, da je to “naše sjećanja ma koje je voljela? Bila je zaljubljena, pa i
Dok je Zdravko Zima u Knjižnici i či- na iskonsko napajanje duhovima mrtvih”, udana za Bugarina, zapetljala se, navodno
taonici “Bogdan Ogrizović” pripremao is- “oblik ljudožderstva”, zadržanog, napokon, se jedva izbavila iz neke policijske intrige
pite svoje završne studijske godine na Fi- i na simboličkoj razini u jedenju hostija, koja ju je zadesila. S mukom se dokopala
lozofskom fakultetu, u pauzama njegova “krvi i tijela Isusova”. Slušali smo je za- Jugoslavije i Zagreba.
učenja i mog bibliotekarskog rada nerijet- panjeni, bez riječi. Jednom mi je rekla da se u “iskustva”
ko bismo popili espreso u kafiću naslonje- Prije nekoliko godina “zgrozila” je koja ne poznaje uvlači kao u kornjačin
nom uz samu biblioteku. Sa Zimom je bilo sugrađane svojom intimnošću s pravo- oklop, pa sljubljujući s koštanim pokrovom
zaista vrlo ugodno kahvenisati – intelektu- slavljem, a sad se intenzivno upoznaje s – spoznaje ga i “živi” intenzivno, osjećajući
alno znatiželjan, načitan, komunikativan islamom. “Volim ući u njihov mir, kao u kako narasta i tješnja sve dok “oklop” ne
i vedar, zračio je vedrinom i otvorenom oazu.” A onda ispriča nešto što ni u snu zbaci sa sebe! Tim zapamćenim riječima,
prirodom za svaki dijalog koji se nerijetko ne bismo očekivali. u svojoj sintaksi, opisujem Zdravku kako
znao pretvoriti u zaboravljenu ljepotu raz- “Desilo mi se prije dosta godina, i to sam shvatio njezinu “definiciju Vesne Pa-
govora, ispunjen “i vedrom duhovnošću i nikako nisam mogla zaboraviti. Ljeto je, run”. I zaista, na svoj je neobičan način
neobuzdanom duhovitošću”. na plaži sam, prilazim moru i ulazim. Dok pokušavala “ući u islam”. O tome postoje
tragovi u njezinim (kasnijim) pjesmama,
Zapamtio sam smisao jedne Kebine rečenice u uvodniku u nekim sonetima u koje utkiva kur’anske
o kulturnoj oskudici u Mostaru i Hercegovini, vjerovatno u citate i sintagme.
Možda ta potraga potječe iz djetinjstva
posljednjem broju “Mlade Hercegovine” (1961). Glasila je nekako jer joj je otac bivši katolički svećenik, ka-
ovako: “Bosnu i Hercegovinu možemo zamisliti poput kamiona tolički “raspop”. Po idejama ranog jugo-
s prikolicom. Kamion je natovaren do vrha, da se sve presipa, a slavenstva, bio je blizak Ivanu Meštroviću
prikolica je prazna i tandrče po izrezbarenim drumovima” i krugu tadašnjih intelektualaca s kojima
je Meštrović dijelio te ideje. n

STAV 31/10/2019 75