Page 78 - STAV broj 254

STAJALIŠTA

Autobiografski fragmenti (21)

OTKRIH DA NIŠTA

NE ZNAM O SVOM

PORIJEKLU

U augustu 1978. godine jurili smo našim prvim “Stojadinom” ravnom
domovinom Tibora Kayana. S njim će započeti moja tajna i strastvena
Piše:
Ibrahim KAJAN potraga za korijenima, koja je i nas, u balkanskim gudurama, zahvatila
nakon Korijena Alexa Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom junaku
djela – Kunta Kinte

nosio sam dragocjeni zavežljaj iz te da ga nije citirao u svojoj monografi- jednog mađarskog autora – s mojim pre-
kojeg je provirivao Hanin nosić ji Josip Depolo (Munir Vejzović, Grafički zimenom. Mali portret o njemu, Tiboru
u novi stan iz kojeg su dopirale i zavod Hrvatske, 1988), danas vjerovatno Kayanu, objavilo je i Oko. Iz tog teksta
Uprekrivale nas vedre note kom- ne bih ni znao za taj tekst. (Po Depolovoj razabrao sam da je Tibor prošle godine
pozicije Đele Jusića. To je tako udesila bibliografiji o kritičkoj recepciji Muniro- proglašen laureatom “Ruže Montreala”
Hanina starija sestra, koja je naštimala vih slika, zanimljivo je da taj moj zapis u kao najuspješniji svjetski karikaturista.
na kasetofonu snimljenu tatinu pjesmu vrhu najranijih tekstova, jedino je stariji Čitam Smaili taj kratki zapis i prvi put
s lanjskog festivala dječije pjesme u Li- – Kasima Derakovića, rano umrlog do- lansiram želju da upoznam Tibora i da
sinskom – U očima žute ptice. Kasetofon bojskog pjesnika, objavljen u lokalnim se preko njega barem obavijestim o tom
je bio “odvrnut do daske”, pa je Smaila dobojskim novinama.) dijelu svoje “u historiji zagubljene ma-
“smanjila ton” na minimum, da se susjedi Na recentnoj izložbi Munir se, dakle, đarske rodbine”. Smijemo se, osjećam
ne pobune. U naglo stvorenoj tišini Hana predstavio “skromnom” disciplinom, cr- toplinu oko srca. Kroz misli mi prolazi
je glasno zaplakala. težom, kojem je pristupio nadasve odgo- Enver Čolaković i njegov mađarski “pri-
vorno i ozbiljno, s punom sviješću o nje- jevod” mog prezimena.
POZNANSTVO S MUNIROM govoj važnosti. Reinterpretira Depolo “Možemo idućeg ljeta na Balaton i u
VEJZOVIĆEM moj zapis i uočava namjerno poigravanje Budimpeštu”, veli Smaila, “pošto si tek
Skrećući iz Ilice prema Cvjetnom u našem kratkom dijalogu, koje Vejzovi- položio vozački, Mađarska ti je kao voza-
placu, pogled mi pada prema staklenim ću omogućava gotovo sarkastičan odgo- ču-početniku idealna, ravna k’o sinija!”
vratima male galerije “Josip Račić”. Pla- vor na moje blago uočavanje da “mnogi “Baš tako. Ja i tako vozim s dignu-
kat kojim je otvorena prva septembarska ne drže do crteža”... “Crtež? Pa on se i tom ručnom!”
izložba Munira Vejzovića bio mi je dovo- ne uzima uvijek ozbiljno!” Munir ga je Tako je i bilo. U augustu 1978. godine
ljan apel da “potrošim” nešto vremena u uzeo ozbiljno. jurili smo našim prvim “Stojadinom” rav-
tihom prostoru nove zagrebačke galerije. Izložbe crteža Munir, koliko mi je po- nom domovinom Tibora Kayana. S njim
Ime slikara bilo je novo, bosansko, pori- znato, kasnije nije priređivao. Njegova će započeti moja tajna i strastvena potraga
jeklom iz Doboja. Iz teksta u skromnom razvojna linija išla je koloritnosti i ero- za korijenima, koja je i nas, u balkanskim
katalogu saznah da je upravo diplomi- tičnosti, grafici, izvan škola i svake po- gudurama, zahvatila nakon Korijena Alexa
rao u klasi slikara Mezdjića, ali da mu je modnosti. Od njega sam prvi put čuo da Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom
ovo druga izložba, i to isključivo crteža više voli jedan pjesnikov tekst o svojim junaku djela – Kunta Kinte.
olovkom. Izložbe crteža uvijek djeluju slikama nego deset profesionalnog povje- Do tada sam poznavao samo svoju
skromno, pretežno su u malim formati- sničara umjetnosti. Rekao je to nakon što vlastitu porodicu, nekoliko rođaka istog
ma, nasuprot djelima zamanih veličina sam “otkrio” da je prvi tekst o njegovim prezimena u Mostaru i u Blagaju, odakle
u raskoši ulja, akrilika ili suhih pastela. slikama napisao danas zaboravljeni pje- potječemo – i to je sve. Vjerovao sam da
Dok sam razgledao, ušao je i autor s ko- snik Deraković, njegov, a i moj prijatelj Kajana više nigdje i nema, jer za svoje
jim me upoznade kustosica, pa se otvori i iz rane mladosti. prezime, izvan spomenutih lokaliteta,
mali nepretenciozni dijalog o crtežu “kao nikada nisam čuo. Ipak, prije nego što
takvom”. Dan kasnije sam napisao mini PUT U MAĐARSKU, U POSTOJBINU “naletjeh” na Tibora, znao sam, mada
esej o Vejzovićevim crtežima. Da ga nisam Kroz 1977. godinu sve češće susre- ništa konkretno, za Kajane u Turskoj
objavio u Vjesniku (29. septembra 1977), ćem u dnevnim novinama karikature i za značenje u turskom (kamen koji se

78 16/1/2020 STAV