Page 53 - STAV broj 292
P. 53
se na Mirinim vratima nekoliko sedmica
kasnije. “Zagrlili smo se i on mi je rekao:
‘Uredu, pitao si me nešto i doveo sam
tvoju gošću ovamo.’ Iza vrata je stajala
Susan Sontag. Zaledio sam se”, ispričao
je Purivatra.
Bila je to prva od, kako će se kasnije
ispostaviti, 11 Susaninih posjeta mjestu
koje je postalo toliko važno za njezin ži-
vot da je danas jedan gradski trg nazvan
po njoj. Toliko važno da je David Rieff
ozbiljno razmišljao da je tamo i sahrani.
“Nisam prije došla jer sam se bojala,
nisam došla jer me nije zanimalo”, rekla
je Susan prilikom prve posjete, ali nakon
što je došla, više Sarajevo nije mogla izba-
citi iz svojih misli. Kontrast između ono-
ga što je vidjela i hladne ravnodušnosti
svijeta izvana bio je previše. Njemačkom
prijatelju napisala je da je “odlazak u Sa-
rajevo pomalo nalik onome što je mora-
la biti posjeta varšavskom getu krajem
1942. godine”.
Ono što je bilo u pitanju u Sarajevu
nije bila samo sudbina naroda i države.
Sarajevo je bilo evropski grad, a Evropa
je, napisao je David, “postala i moralna
i geografska kategorija”. Ta je kategorija
bila liberalna ideja slobodnog društva,
same civilizacije. Bosanci su to znali i
bili su zbunjeni što su njihovi apeli pri-
mani s takvom ravnodušnošću. Pitanje
kako se suprotstaviti nepravdi okupiralo
je Susan od djetinjstva: otkako je čitala
Les Misérables, otkad je u knjižari u San-
ta Monici vidjela prve slike holokausta.
Sontag je bila drugačija od mnogih koji
su dolazili u Sarajevo. Mnogi su u njega
dolazili iz dobre namjere, ali su na kraju
vrijeđali Sarajlije. U opkoljenom gradu
u kojem se doslovce gladovalo Joan Baez
upozorila je novinarku Atku Kafedžić
da je “previše mršava”; Bernard-Henri
Lévy, u Francuskoj poznat kao BHL, u
Bosni je postao poznat kao DHS (“Deux
Heures à Sarajevo”, dva sata u Sarajevu).
Pretpostavljali su da je Sontag ista, želi
nabrzinu pogledati kako žive ljudi u tom
rezervatu i otići će, ali ona je ostala. To je
bilo vrlo, vrlo neobično.
Susan se vratila u Sarajevo 19. jula
1993. da režira Godota. Predstava je na-
pravljena bez električne energije, a kostimi
glumaca izrađeni su od plastične folije koju
su UN distribuirali za pokrivanje prozo-
ra uništenih mecima i gelerima. Ipak, ta
je produkcija postala kulturni događaj u
najvišem smislu. Tokom kastinga je Son-
tag pitala glumce postoji li veza između
njihovog života i Beckettova djela. Izudin
Bajrović smatrao je da je odabir predstave
očit. “Zaista smo čekali da neko dođe i da
nas oslobodi ovog zla. Mislili smo da bi to
bio human čin. Dostojan čin. Da nas oslo-
bodi ove patnje. Ali niko nam nije došao
STAV 8/10/2020 53