Page 54 - STAV broj 292

DRUŠTVO

pomoći. Uzalud smo čekali. Čekali smo sada poklonio potpuno novi mercedes.” Miru Purivatru, koji je zamolio Davi-
da neko kaže: Ovo nema smisla, da ovi Jedan od najdirljivijih predmeta u arhi- da da dovede Susan Sontag a da nije znao
nevini ljudi budu ovako ubijeni. Čekali vi Susan Sontag jeste crtež zeleno-bijele da mu je ona majka, čekalo je još jedno
smo. Zapravo smo živjeli čekajući Godota.” lubenice. Iznad njega, dječijim rukopi- iznenađenje. Na kraju svog prvog posje-
Tokom svog boravka u Sarajevu Son- som je napisano: “Susan je naša velika ta Susan se pitala postoji li nešto ili neko
tag je boravila u hotelu “Holiday Inn”. On lubenica!” koga bi mogla vratiti, a on joj je spomenuo
je, prema tadašnjim sarajevskim standar- Ako je predstava snažno utjecala na poznatog fotografa. “Možda bi ovdje mo-
dima, bio veoma luksuzno mjesto. U nje- one koji su je vidjeli, bila je važna i za gla napraviti neke slike”, rekao je. “Onda,
mu su se za doručak mogle pojesti kiflice. one koji to nisu bili u prilici učiniti: one možda pet mjeseci kasnije, Susan Sontag
Kiflice su u opkoljenom gradu bile čudo i za koje je Bosna bila daleki, nesagledivi pokucala je na vrata. ‘Zdravo, Miro. Imam
niko nije imao pojma kako je osoblju us- sukob. Uz nešto što je možda zvučalo kao gosta kojeg ste tražili da povedem. Dove-
pijevalo da ih pronađe. “Iz nekog razlo- lažna skromnost, Susan je napisala da je la je Annie Leibovitz.”
ga, odnekud bi nam donijela kiflice koje “iznenađena količinom pozornosti koju Čim je stigla, Annie je počela praviti
bi skupila za stolom za doručak. I pojeli je Godot dobijao u međunarodnoj štam- ekspresivne fotografije, poput onih iz po-
smo te kiflice i bilo je predivno. Sad kad pi”. Samo nekoliko godina prije nego što rodilišta bolnice Koševo, gdje su majke
na poslu pojedete sendvič to nije veliki je upotreba interneta postala univerzal- rađale bez anestezije, ili herojskih novi-
događaj. Ali u to vrijeme to je bila vrlo na, slanje vijesti iz grada predstavljalo nara Oslobođenja, čija je redakcija bila na
značajna stvar”, sjeća se Bajrović. je gotovo nepremostiv izazov. Bilo koja korak od linije fronta. Možda je najpozna-
Bajrović nikada nije zaboravio nje- komunikacijska sredstva koja su ovisila tija njezina slika ona dječijeg prevrnutog
zinu dobrotu. “18. augusta, na prvi ro- o električnoj energiji, radio, telefoni, te- bicikla pored mrlje krvi. “Slučajno smo
đendan moje kćeri, Susan je došla na legrafi, televizija, gotovo su u potpunosti na to naišli. Pucalo je iz minobacača i tri
probu s lubenicom. A kad je saznala da prestala raditi. Bosanci su bili savršeno su osobe ubijene, uključujući dječaka na
je rođendan moje kćeri, poklonila mi svjesni poteškoća i nisu bili naivni oko biciklu. Stavili su ga u zadnji dio našeg
je polovicu lubenice. To je bilo više od toga što će se dogoditi čak i ako se pro- automobila i umro je na putu do bolni-
dobitka na lutriji, kao da bi vam neko čuje, ali oni su se i dalje nadali. ce”, ispričala je kasnije.
“Fotografiranje je u osnovi čin nein-
tervencije”, napisala je Sontag o fotogra-
fiji. Tada je vidjela koliko su slike bitne za
bosansku stvar. Objavljeni u Vanity Fairu,
skrenuli su pozornost milionima koji ne
bi čitali Davida Rieffa u The Nationu ili
Johna Burnsa u Timesu. “Iznenada, Sa-
rajevo se našlo pored Brada Pitta”, kazat
će kasnije Leibovitz, dodajući kako je o
Sarajevu stalno razmišljala čak i kada ga
je napustila.
Sontag se vraćala u Bosnu još sedam
puta prije potpisivanja Dejtonskog spo-
razuma krajem 1995. godine. Sporazu-
mom je okončana opsada, ali je Bosna
podijeljena u enklave nastale “etničkim
čišćenjem”, a zemlju je učinio ekonomski
stagnirajućom i politički paraliziranom.
Tokom godina opsade Susanin život po-
stao je neodvojiv od života Sarajlija.
Na svakom putovanju donosila im
je smotuljke njemačkih maraka, nesluž-
benu bosansku valutu, skrivene u svojoj
odjeći, i dijelila ih piscima, glumcima i
humanitarnim udruženjima. Donijela je
pisma na mjesto koje je bilo odsječeno od
svijeta i nije imalo poštu, a sa sobom ih je
nosila kada je odlazila. Dobila je nagra-
du “Montblanc de la Culture Arts” 1994.
godine, a sav je prihod od nagrade dala
Sarajevu. Pokušala je pokrenuti osnovnu
školu za djecu koja zbog rata nisu mogla
pohađati nastavu; neprestano je lobirala
za bosansku stvar u Evropi i Sjedinjenim
Državama; kontaktirala prijatelje na viso-
kim mjestima kako bi pomogla ljudima
da pobjegnu iz Sarajeva.
Kad je bosanskoj novinarki Atki
Kafedžić odbijena viza u Ambasadi Ame-
rike u Zagrebu, Susan je podigla slušalicu.

54 8/10/2020 STAV